Ungnad

obiteljski grb

Ivan III. Ungnad

Ungnad (Ungnad von Weissewolf, von Weissenhof), plemićka i od 1522. barunska obitelj, s posjedima na području današnje Njemačke, Austrije, Slovenije i Hrvatske od XII. do XVI. st. Zahvaljujući posjedima, ženidbenim vezama s uglednim austrijskim, ugarskim i hrvatsko-slavonskim plemićkim obiteljima (Thurn, Esterhazy, Gregorijanec, Erdődy) te obnašanju različitih visokih političkih i vojnih službi, obitelj se ubrajala među najuglednije velikaške obitelji Svetoga Rimskog Carstva Njemačke Narodnosti, odnosno Habsburške Monarhije. Potječe iz Njemačke, gdje se 1192. kao prvi član obitelji spominje Otto, koji je u to doba bio vazal biskupa u Bambergu. Njegovi potomci stekli su 1462/63. utvrdu Sonnegg (iznad Gösselsdorfa u Koruškoj), po kojoj su nosili plemićki naslov gospoda od Sonnegga (Herren von Sonnegg), a uz nju držali su još utvrde Waldenstein u njemačkoj saveznoj državi Baden-Württemberg te Friedrichstein (kraj Kočevja) u Kranjskoj.

Prvi član obitelji u onodobnoj Kraljevini Hrvatskoj i Slavoniji bio je Ivan III. (1493–1564), sin carskoga komornika Ivana (Hansa) II. Oženio se 1525. Anom, kćeri Jurja Thurna i Helene Frankapan Tržačke i Brinjske, preko koje je stekao imanja i u Hrvatskoj, među kojima je najznačajnije bilo samoborsko vlastelinstvo s utvrdom i trgovištem. Do tada je zadobio naklonost cara Karla V. Habsburškoga, koji ga je 1522. uzdignuo u red baruna Carstva. Već je 1524. obnašao dužnost celjskoga kapetana, a od 1530. zapovijedao postrojbama Štajerske kao zemaljski kapetan. Od 1543. bio je gospodar Varaždina i veliki župan varaždinski, a 1553. bio je imenovan vrhovnim kapetanom Hrvatsko-slavonske krajine. Uz to, držao je posjed Trnovec Bartolovečki u Varaždinskoj županiji te Jelkovec u Križevačkoj županiji. Zaslužan je za obnovu i modernizaciju Varaždina te niza drugih utvrda u Slavonskoj krajini. Kao otvoreni sljedbenik reformacije, 1556. bio je razriješen svih dužnosti, nakon čega je imanja podijelio i predao na upravu dvojici starijih sinova, a sa suprugom i mlađom djecom izbjegao je u protestantski Württemberg. Ondje mu je vojvoda Kristofor dao na raspolaganje bivši kartuzijanski samostan u Urachu kraj Tübingena, gdje je osnovao (1561) i potom novčano podupirao glagoljsku protestantsku tiskaru. Surađivao je sa Stjepanom Konzulom Istraninom, Antonom Dalmatinom te sa slovenskim protestantskim pastorom Primožem Trubarom, vjerujući da će naučavanjem na narodnome jeziku reformacija uspjeti uhvatiti korijena i među muslimanima u Bosni, te tako otkloniti »tursku opasnost«.

Njegov sin Krsto (prva polovica XVI. st. – 1587) bio je dalmatinsko-hrvatsko-slavonski ban 1578–83. Od oca je naslijedio posjede u Hrvatskoj i Slavoniji, kao i mjesto varaždinskoga župana. Nakon studija na protestantskome sveučilištu u Württembergu, kao mladi kapetan konjaništva Slavonske krajine istaknuo se već 1557, porazivši pod Koprivnicom osmansku akindžijsku postrojbu. Obnašao je dužnosti vrhovnoga egerskog kapetana, potom je bio imenovan hrvatskim banom, a za podbana imenovao je Stjepka Gregorijanca. Očekivalo se da će kao savjetnik cara i kralja Rudolfa II. Habsburgovca te kao iskusan vojni zapovjednik uspjeti obraniti ostatke Hrvatske. No pokušavši provesti odluke prijašnjih zasjedanja Hrvatsko-slavonskoga sabora, s namjerom da učvrsti i ojača ugled bana, ubrzo se sukobio s 12 najmoćnijih plemićkih obitelji Kraljevstva, te je unatoč potpori srednjega i nižega plemstva, svećenstva i gradova, postupno gubio utjecaj. Njegovoj sve slabijoj poziciji pridonijeli su neuspjeli protuosmanski vojni pohodi kao i povjeravanje brige za obranu granice gradačkomu nadvojvodi Karlu (zbog čega se pojavilo sporno pitanje o njegovu odnosu prema banu), koji je 1579. dao sagraditi Karlovac kao uporište za obranu granice prema Osmanlijama južno od Kupe. Zbog osobnih razmirica podbana Gregorijanca, došao je u sukob i s građanima Gradeca (Zagreba), koji se nije stišao ni nakon Gregorijančeva povlačenja (1581). Istodobno su trajali sporovi i s građanima Samobora, pojedinim krajiškim zapovjednicima, ali i sa zapovjednicima postrojbâ njegova banskog banderija. God. 1578. s Jurjem Khevenhüllerom, koruškim zemaljskim kapetanom, ratovao je protiv Osmanlija i privremeno osvojio gradove Cazin i Ostrožac, a 1581. vodio je akciju rušenja utvrde Šabac, koju je Matija Keglević sagradio nad Krapinom bez kraljeve dozvole. God. 1583. odrekao se banske časti. Nakon smrti, sve njegove posjede naslijedila je kći Ana Marija, supruga Tome II. Erdődyja.

LIT.: K. Filić, Vjenčanje Tome Erdődyja s Marijom Ungnadovom, Vjesnik Kr. državnog arkiva u Zagrebu, 8(1939). • V. Noršić, Samobor-grad: povijesne crte o njemu i njegovim gospodarima, Samobor 1942.

K. Regan