utvrde (fortifikacije)

karta utvrda

Konjščina

Veliki Tabor

utvrde (fortifikacije), trajne ili privremene obrambene građevine, odnosno utvrđena mjesta. U Hrvatskome zagorju prve su fortifikacije nastale na prijelazu iz bakrenoga u brončano doba, a gradile su se tijekom čitavoga željeznog doba sve do prodora Rimljana (I. st. pr. Kr.), kada su se po vrhovima brežuljaka podizale gradine. To su bile jednostavne utvrde s bedemima građenima suhozidnom tehnikom, a posebno su im brižljivo bili uređeni ulazi, najosjetljivije točke obrane. Gradine su se najčešće javljale kao povremena utvrđena naselja, koja su se koristila samo u slučaju potrebe. Konfiguracija tla uvjetovala je oblik, odnosno tip naselja, njegovu veličinu kao i vrstu utvrde. Gradine su imale jedan (Budinščina, Crkvište iznad Gornjih Kamenečkih, Hajdine zerne na Strahinjščici) ili više koncentričnih pojasova bedema (svetište Majke Božje Gorske u Loboru, Plat iznad Gorjana Sutinskih), a mogle su biti podignute i kao dvojne gradine (Gradina I i Gradina II na lokalitetu Špičak iznad lijeve obale Sutle u Bojačnome). Po uspostavi rimske vladavine potkraj I. st. gradine su se napuštale i podno njih u ravnicama gradila su se nova naselja uz ceste. Do obnove života na gradinama došlo je u kasnoj antici (III–VI. st.), kada su se ponovno zauzimali položaji nekadašnjih prapovijesnih gradina (svetište Majke Božje Gorske u Loboru,), ali i novi položaji (Tepčina špica na Medvednici, Gradišće-Lonja kraj Matušina u općini Novi Marof). Iako su bile zidane kamenom, nisu bile dovoljne da zaustave prodor Avara i Slavena iz Panonske ravnice na putu prema moru potkraj VI. i početkom VII. st. Umjesto njih, novodoseljeno stanovništvo za svoju zaštitu gradilo je zemljano-drvene utvrde. Tijekom razvijenoga srednjeg vijeka one su se počele napuštati, a u dokumentima i lokalnoj topografiji uspomena na njih sačuvana je u toponimima Gradišće, Gradiš, Budinščina i dr. Unatoč raširenomu mišljenju da se u ranome srednjem vijeku na hrvatskome prostoru, pa tako i u Hrvatskome zagorju, nalazilo znatno više plemićkih gradova (castrum), povijesni izvori te materijalni ostatci svjedoče o nastanku novih plemićkih utvrda tek potkraj XII. i u prvoj polovici XIII. st., u doba kada se Hrvatska, zajedno sa Slavonijom, nalazila u personalnoj uniji s Ugarskom. Njih su najprije podizali kraljevi kao sjedišta županija na mjestima prijašnjih slavenskih utvrda (Stari grad u Krapini, Vrbovec, Veliki Kalnik). Premda malobrojni, za mongolske provale 1241. pokazali su se neosvojivima. Dok su palisadama utvrđeni Zagreb i Čazma bili spaljeni do temelja, dotle je nedaleki Veliki Kalnik izdržao opsadu uz pomoć susjednoga stanovništva.

U doba zreloga srednjeg vijeka karakteristična vrsta utvrde bio je vlastelinski grad (zamak, burg). U prvo doba najvažniji gradovi bili su vezani uz tadašnje županije; svaka je imala grad kao svoje utvrđeno sjedište. Ti su gradovi bili u državnome, tj. u kraljevu vlasništvu. U Zagorju je, čini se, najvažniji bio castrum de Zagoria, za koji se pretpostavlja da označava Krapinu. Pisani su izvori vrlo oskudni, no možda je taj grad, kao i Grebengrad, bio među malobrojnima što su postojali prije tatarske provale 1241, koja se pokazala ključnom za povijest podizanja vlastelinskih gradova u Slavoniji, pa tako i u Zagorju. Tatari su pustošili po ugarsko-hrvatskoj državi, progoneći kralja Belu IV. sve do Dalmacije. Bela se morao povlačiti jer mu je kraljevstvo bilo »nezaštićeno, gotovo posve bez utvrda i branitelja«, kako je sam kazao. Tatarska je provala pokazala da takvoj prijetnji mogu odolijevati samo čvrsto zidani gradovi, kakvih je očigledno manjkalo. Zbog bojazni da bi se tako strašno iskustvo moglo ponoviti i da bi se Tatari mogli vratiti, u narednim su se godinama i desetljećima intenzivno podizali novi gradovi. Stoga iz toga doba, sredine i druge polovice XIII. st., potječe većina hrvatskih vlastelinskih gradova i njihovih najstarijih do danas sačuvanih dijelova.

Kako bi potaknuo izgradnju novih gradova, Bela IV. darovao je posjede svojim pouzdanicima, ponajviše onima koji su stekli zasluge u doba sukoba s Tatarima. Jedna od takvih osoba iz kraljeva dvorskoga kruga zasigurno je bio i zagorski župan Farkaš, koji je na svojim posjedima podignuo neke gradove, možda Kostel i Oštrc. Do 1270. rodovi pristigli iz Ugarske tako su podignuli sedam novih gradova.

U početku su gradovi pripadali kralju, ili je on izdavao dozvolu za njihovo podizanje, no postupno su feudalci u tome pogledu počeli postupati neovisno. Feudalni partikularizam, različiti interesi i međusobna nesnošljivost relativiziraju ostvarenje sustavnoga utvrđivanja, koje se nerijetko pretpostavljalo (npr. utvrđivanje zapadne državne granice, uza Sutlu, te pojedinih komunikacija ili planina, kao što je Ivanščica). Takve namjere mogle su postojati u razdobljima jedinstvenoga, centraliziranog posjedovanja gradova, bilo u rukama kralja (u rano doba ili npr. Matije Korvina potkraj XV. st.), bilo moćnoga feudalca (Herman Celjski početkom XV. st.), no takva su se stanja izmjenjivala s fragmentiranim vlasništvom nad gradovima. Stoga je zamisao o »sustavima gradova« teško potvrditi, kako u slučaju zagorskih gradova, tako i općenito.

Vlastelinski je grad sjedište feudalca (vlastelina), u kojem on stanuje sa svojom obitelji i služinčadi. S obzirom na moguće opasnosti, takva je građevina morala biti dobro osigurana, što znači utvrđena. To je postignuto visokim zidom, na važnijim mjestima pojačanim kulama, među kojima je najsnažnija bila tzv. branič-kula. Zanimljivo je međutim da je na zagorskim gradovima ta kula izostajala, uz iznimku Trakošćana i možda još ponekoga grada. Obrani je pogodovao i teško dostupan položaj, kao što je strma uzvisina. Brojni gradovi zbog toga su imali izvrstan pregled nad okolicom (Belec), odnosno nad cestom u podnožju (Kostel, Pusta Bela). Osobito dobro morao je biti osiguran ulaz u grad, uobičajeno zaštićen jarkom i podiznim mostom. Iznimo važna bila je opskrba vodom, koja je mogla biti izvedena bunarom ili cisternom. Uz obrambene, stambene i logističke građevine, brojni su gradovi imali i svoje kapele, ponegdje ambiciozno izvedene (Krapina, Grebengrad, Cesargrad). Osim visinskih, bilo je i gradova smještenih u ravnici, gdje je zaštitu pružao jarak s vodom.

U Zagorju je nekoć postojalo znatno više utvrda od onih danas poznatih. Neke su samo spomenute u povijesnim dokumentima i točan položaj im nije poznat (Cubul, Bistrica), a mnoge kojima je bio poznat smještaj, razrušene su do temelja. Arhivski dokumenti svjedoče i o postojanju drvenih utvrda, no od njih se također ništa nije očuvalo; takve se utvrde bilježe u XVI. st., primjerice u Križovljanu i Konjščini. Neki su gradovi – među njima i povijesno važni poput Vrbovca, Kamenice ili Lepoglave – već u XV. st. bili spomenuti kao ruševine.

S druge strane, brojni gradovi, po svem sudeći oni prostraniji i lakše dostupni, još su u XVI. st. bili u punoj funkciji, dapače dograđivani su kako bi bili prilagođeni za obranu novim, vatrenim oružjem. Za tu su svrhu karakteristične cilindrične kule masivnih zidova, katkad s polukružnim vijencem te s otvorima za teže vatreno oružje. Takve se zaobljene kule nalaze u različitim varijantama na Belcu, Milengradu, Cesargradu, Kostelu, Vinici i Trakošćanu. To je stoljeće još uvijek doba ozbiljnih opasnosti za feudalne građevine, primjerice od osmanskih prodora (Bitka kraj Konjščine 1544) ili Seljačke bune 1573, kada su neki zagorski gradovi bili metom pobunjenih seljaka (Cesargrad, Konjščina).

Primjer grada nastaloga na razmeđu srednjega i novoga vijeka, oko 1500, izvrsno je očuvani Veliki Tabor. Podignut je na razmjerno lako dostupnome brijegu, a u svojem sastavu ujedinjuje prostore za reprezentativno stanovanje sa snažnom obrambenom strukturom. Drugi pak srednjovjekovni grad što je moderno doba dočekao pod krovom znatno je stariji Trakošćan, na kojem je u XIX. st. izvedena radikalna obnova u duhu historicizma.

Tijekom XVI. st. feudalci su podignuli još niz novih utvrda, sada redovito smještenih u nizini, poput osebujno koncipiranoga konjščinskoga grada. S obzirom na položaj u ravnici, te se građevine oblikom nisu izrazitije prilagođavale terenu, već su bile pravilno koncipirane, podjednako zaštićene prema svim stranama. Uz obrambene elemente, istodobno su imale udobnije uređene prostore nego u srednjem vijeku, pa se XVI. st. može smatrati prijelaznim dobom »između burga i dvorca«. Od obrambenih struktura, u svojem su sastavu još imale kule s nesumnjivom obrambenom zadaćom (Ivanec, danas nepostojeći). Kule, možda mješovite namjene, ali svakako namijenjene i obrani, susreću se i u građevinama koje se nazivaju dvorcima (Gorica kraj Pregrade), pa i u onima nastalima u XVII. st. (noviji dvorac u Beli). Kako su stajale u ravnici, utvrde iz toga doba bile su uobičajeno još okružene jarkom, preko kojega je vodio podizni most (Križovljan te stariji dvorac u Beli, iz 1605).

Osim ovih znatnijih feudalnih građevina, postojale su i one skromnije – kurije. U Zagorju je očuvana samo jedna, što dijelom možda potječe iz srednjega vijeka, kamenom zidani Šćrbinec. I danas se ondje raspoznaju određene obrambene pojedinosti, a nekoć ih je bilo i više. Broj se kurija od XVI. st. povećavao, a nema sumnje da su mnoge imale barem puškarnice i time bile prilagođene za obranu. Neke od takvih postale su ishodištem većih baroknih dvoraca, koji su nastali dograđivanjem na te starije građevine (Mirkovec).

Oko brojnih danas još postojećih utvrda, od srednjovjekovnih gradova do ranobaroknih dvoraca, nekoć je bio zaštićen i njihov neposredni okolni prostor (plato, vrt), obično slabijim zidom s ugaonim kulama; neki od tih pojasova vidljivi su na katastarskim kartama iz XIX. st. Takav obrambeni zid s puškarnicama okruživao je i cijeli kompleks lepoglavskoga samostana. Kada je riječ o crkvama, gotovo je svaka mogla poslužiti kao utvrda, a zvonik kao kula. Pojedine su crkve bile okružene obrambenim zidom, nalik kasnijim cinktorima. U Krapini, najvažnijemu zagorskom naselju, postojale su od XV. st. utvrde oko tamošnjega podgrađa.

U XVII. st. mijenjale su se dotadašnje društvene okolnosti: u Zagorju prestaju međusobni sukobi feudalaca, smiruju se seljačke pobune, a i na bojištu s Osmanlijama uspostavljena je ravnoteža snaga. Stoga su postupno nestajali razlozi za podizanje utvrđenih građevina. Nakon što su izgubile svoju namjenu, mnoge od postojećih utvrda bile su razrušene i raznesene; ostatci su mogli poslužiti za podizanje novih građevina, feudalnih ili seljačkih. Nesumnjivo se to ponajviše događalo s nizinskim, pristupačnim utvrdama. Visinski, teže dostupni gradovi, bili su pak prepušteni propadanju te su se do danas sačuvali njihovi ruševni ostatci.

LIT.: Gj. Szabo, Sredovječni gradovi u Hrvatskoj i Slavoniji, Zagreb 1920. • A. Žmegač, Bastioni kontinentalne Hrvatske: prilog poznavanju fortifikacijskoga graditeljstva u Hrvatskoj od 16. do 18. stoljeća, Zagreb 2000. • K. Regan, Srednjovjekovni gradovi, utvrde i kašteli sjeverozapadnog Hrvatskog zagorja, Kaj, 36(2003) 3. • Krapinsko-zagorska županija – Umjetnička topografija Hrvatske, 4, Zagreb 2008. • D. Miletić, Plemićki gradovi kontinentalne Hrvatske, Zagreb 2012. • K. Regan, Srednjovjekovne i renesansne utvrde Hrvatskog zagorja, Donja Stubica 2017. • K. Regan, V. Dugački (ur.), Leksikon utvrda Hrvatske: srednji i rani novi vijek, Zagreb 2024.

K. Regan i A. Žmegač