Vanka, Maksimilijan

Maksimilijan Vanka, Vinski Vrh, 1915; NMMU

Vanka, Maksimilijan, slikar (Zagreb, 11. X. 1889 – Puerto Vallarta, Meksiko, 2. II. 1963). Izvanbračni je potomak pripadnika visokoga austrijskog plemstva. Majka ga je rodila u tajnosti u Zagrebu, kamo se u visokoj trudnoći privremeno sklonila od javnosti. Odmah po rođenju predala ga je, uz pomoć primalje, na skrb zagorskoj seljanki Dori Jug, koja ga je othranila u svojoj obitelji u Kupljenovu. Pučku školu pohađao je u Pušći, potom nastavio školovanje s privatnim učiteljima u dvorcu Brezje, uz novčanu potporu koju mu je, preko posrednika, osigurao djed po majci. U Zagrebu je završio realnu gimnaziju te studirao slikarstvo na Privremenoj višoj školi za umjetnost i umjetni obrt (danas ALU) kod Bele Čikoša Sesije (1908–10), zatim je u Bruxellesu pohađao Akademiju lijepih umjetnosti kod Jeana d’Evillea i Constanta Montalda (1910–15). God. 1912. sudjelovao je na izložbi sa skupinom »Lada« u Zagrebu i na Međunarodnoj izložbi u Bruxellesu (za akvarel Proštenjari 1915. nagrađen je zlatnom medaljom kralja Alberta). Po povratku u Zagreb nakon školovanja u Bruxellesu, 1915. izlagao je u Salonu Ulrich ekspresionističke slike (Marija Bistrica, 1915). Od 1920. do 1934. bio je profesor na zagrebačkome ALU-u. Bio je član JAZU-a od 1929. God. 1926–29. s Ljubom Babićem, Vladimirom Becićem i Jerolimom Miše djelovao je u Grupi četvorice. Na otoku Korčuli utemeljio je 1920. likovnu koloniju. God. 1934. otišao je u SAD, gdje je do 1941. živio u New Yorku, a potom se preselio na farmu u okrugu Bucks u Pennsylvaniji.

Isprva je u duhu art nouveaua slikao velike kompozicije naglašene stilizacije i dekorativnosti s folklorističkim i biblijskim motivima, obilježene utjecajima španjolskoga majstora Ignacija Zuloage y Zabalete. Inspiraciju za odjeću, crkvene i narodne običaje najčešće je pronalazio u Hrvatskome zagorju (Proštenje, Zagorska mladenka, Da bi nam polje rodilo bolje, Bistrička Madona, Nevjesta, Lijepa Jela tri vijenca plela, Iz našeg hrvatskog Zagorja). U pojedinim je djelima naglašavao socijalni kontekst i približio se ekspresionizmu (Ranjeni drug, Zemljoradnici). Tijekom 1930-ih žarkim je koloritom slikao pejzaže Korčule i zagrebačke okolice (Nedjelja poslije podne, Maslinik). Posebno mjesto zauzimaju njegovi psihološki portreti u ulju i portretne studije u tehnici sangvine. Izradio je scenografiju i kostime za balet Licitarsko srce Krešimira Baranovića (1924), karakteristične za njegov odnos prema folkloru. U New Yorku je oslikao kostime za balerinu Miju Čorak Slavensku (balet Labuđe jezero) i pjevačicu Zinku Kunc (opera Aida). Monumentalnim freskama oslikao je hrvatsku crkvu sv. Nikole u Millvaleu kraj Pittsburgha (1937. i 1941), za što je od Kongresne knjižnice (Library of Congress) dobio priznanje kojim je njegovo djelo proglašeno američkim nacionalnim blagom. Društvo za očuvanje fresaka iz crkve sv. Nikole (The Society for the Preservation of Murals of St. Nicholas), osnovano 1990. u Pittsburghu, restauriralo je njegove freske. Posljednjih godina bavio se i skulpturom. Izlagao je u Zagrebu, New Yorku, Pittsburghu, San Franciscu, Parizu, Münchenu, Bruxellesu, Zürichu i Varšavi. Retrospektivne izložbe priređene su mu u Doylestownu (2001), Pittsburghu (2001) i Zagrebu (1976. i 2002). Velik broj njegovih radova čuva se u Muzeju umjetnosti Michener u Doylestownu. Nakon njegove smrti, supruga Margaret i kći Peggy Vanka-Brasko darovale su HAZU-u dvije kuće u Korčuli i 47 njegovih umjetničkih djela nastalih na Korčuli i u SAD-u. U većoj je kući 1968. postavljena memorijalna zbirka, otvorena za javnost. Na temelju Vankine životne priče, Louis Adamič, američki pisac slovenskoga podrijetla, objavio je roman Zipka života (The Cradle of Life, 1936).

LIT.: R. Frangeš, Maksimilijan Vanka, Ljetopis JAZU, 1930, 42. • Maksimilijan Vanka (katalog izložbe), Zagreb 1976. • S. Laljak, Tajna slikara Maksa Josipa Vanke, Zaprešićki godišnjak, 7(1997). • Maksimilijan Vanka (katalog izložbe), Zagreb 2002. • E. Brett, A Monument to Catholic Social Justice: The Maxo Vanka Murals of St. Nicholas Croatian Church, Pittsburgh, Pennsylvania, American Catholic Studies, 122(2001) 1.

R.