Varaždin

Stari grad, XII–XVIII. st.

Stari grad, XII–XVIII. st.

tlocrt Staroga grada

Varaždin, grad u sjeverozapadnoj Hrvatskoj i središte Varaždinske županije, koja obuhvaća sjeverni dio Hrvatskoga zagorja; 36 187 stanovnika. Leži na desnoj obali Drave, na 173 m apsolutne visine, na Podravskoj magistrali (Varaždin–Osijek) i uz autocestu Zagreb–Budimpešta. Jedan je od najljepših i najočuvanijih baroknih gradova u Hrvatskoj, prilagođen nepravilnu srednjovjekovnom rasporedu ulica i trgova. Urbanistički oblik povijesne jezgre nepravilan je četverokut; u njegovu sjeverozapadnom dijelu srednjovjekovna je utvrda (u novije doba nazvana Stari grad), više puta pregrađivana. Franjevačka crkva sv. Ivana Krstitelja spominje se već u XIII. st., a današnji izgled dobila je u doba baroka (1650). Župna crkva sv. Nikole, prvotno romanička građevina, današnji izgled dobila je u razdoblju barokne obnove (1753–61); sačuvan je gotički zvonik (1494). Crkva Uznesenja Blažene Djevice Marije (1642–46), prvotno isusovačka, zatim pavlinska, danas je katedrala Varaždinske biskupije. Pokraj nje podignut je dvokatni samostan (1679–91). Samostani se nalaze i uz uršulinsku crkvu Rođenja Isusova (1729) te uz kapucinsku crkvu Presvetoga Trojstva (1705). Izdvaja se veći broj manjih baroknih crkava: sv. Florijan (1669), sv. Rok (1690) i sv. Vid (1780). Vrijedno je crkveno zdanje i nekadašnje isusovačko sjemenište, tzv. palača Zakmardi (1668–72). Gradska vijećnica, vjerojatno dijelom romanička građevina, pregrađivana je u XVI. st., a današnji je izgled dobila 1793. Zgrada Varaždinske županije (1769) obnovljena je nakon požara 1776. te je dobila klasicističko pročelje s velikim zabatom. U gradu je velik broj palača plemićkih obitelji: Sermage (1684), Drašković (druga polovica XVIII. st.), Patačić (1764), Herzer (1791–95), Keglević (spomenuta 1700, pregrađena 1774–75) i dr. Gradsko je groblje (1773) među najljepšima u Europi (bidermajerski i secesijski nadgrobni spomenici; zaštićeno 1966. kao spomenik parkovne arhitekture). U gradu su gradski muzej (osnovan 1925) s galerijom slika, gradski arhiv (s građom iz XIII. do XIX. st.) i arhiv Čazmanskoga kaptola, gradska knjižnica (osnovana 1919), kazalište (osnovano 1861), Fakultet organizacije i informatike te Geotehnički fakultet (u sastavu Sveučilišta u Zagrebu). Gimnazija, osnovana 1636, po starosti je treća u Hrvatskoj. Glazbeni festival Varaždinske barokne večeri održava se od 1971. Snažna je tekstilna industrija (Varteks), proizvodnja umjetne svile (kišobrani), kožna (obuća), prehrambena (konzerviranje voća i povrća, mljekara, uljara, proizvodnja jaja), drvna (stolci), metalna (ljevaonica s tvornicom armatura), građevinska i grafička industrija.

Naselje se razvilo uz utvrdu, sjedište varaždinskoga župana, a prvi se put spominje 1181. u ispravi kojom je Bela III. potvrdio Zagrebačkomu kaptolu posjed Varaždinskih toplica. Povlastice, kojima je Varaždin stekao status slobodnoga kraljevskog grada, podijelio mu je 1209. Andrija II., a potvrdio ih je 1220. Bela IV. U XIII. st. u Varaždinu je osnovan franjevački samostan. God. 1357. Ludovik I. Anžuvinac podredio je grad tavernikalnomu sudu, čime su građani bili oslobođeni sudske vlasti župana. God. 1397. Ludovikovu je povlasticu potvrdio i kralj Sigismund Luksemburgovac, koji je 1406. gradu podijelio i prvu sajamsku povlasticu (potvrđenu 1421). Potkraj XIV. st. gospodari varaždinske utvrde postali su grofovi Celjski, a tijekom prvih desetljeća XV. st. stekli su i sam grad. Izumiranjem Celjskih sredinom XV. st. grad je pripao Janu Vitovcu, a nakon što ga je 1488. Matija Korvin oduzeo Vitovčevim sinovima, Ugarski ga je sabor izuzeo od sudstva zagorskih knezova. Potkraj XVI. st. Varaždin je došao u posjed Erdődyja, koji su do sredine XIX. st. obnašali čast nasljednih varaždinskih župana te su znatno utjecali na razvoj grada, koji je od 1595. bio sjedište Slavonske (Varaždinske) krajine, a od 1630. Varaždinskoga generalata. U XVI. i XVII. st. razvijao se i kao važno trgovačko i obrtničko središte, iako su ta stoljeća bila obilježena i sukobima s vlasnicima grada oko različitih daća i gradske autonomije. U doba reformacije i protureformacije postao je i važno kulturno središte. Na snažnu prisutnost reformacijskih ideja utjecali su protestantizmu skloni Ungnadi, tadašnji gospodari varaždinske utvrde, ali i blizina čakovečkih posjeda Zrinskih. U sklopu protureformacijskih nastojanja u grad su u prvoj polovici XVII. st. došli isusovci, koji su osnovali gimnaziju, uz koju je osnovan i Zakmardijev konvikt. Nakon ukinuća isusovačkoga reda (1773), gimnazijom su upravljali pavlini, franjevci te svjetovni profesori. Za marijaterezijanskih reformi nakon 1755, u Varaždinu se nalazilo sjedište važnih institucija banske Hrvatske; u njem je zasjedao Sabor, nalazilo se sjedište Banskoga suda (od 1755) i Hrvatskoga kraljevskog vijeća (od 1767), a 1769–72. djelovala je visoka kameralna škola, preteča pravnoga studija. U gradu su tada mnoge hrvatske velikaške obitelji podignule svoje palače, a zbog načina života i raskoši koja je vladala u gradu nazivan je »malim Bečom«. Pošto je 1776. u požaru bio uništen velik dio grada, središtem upravnoga i političkoga života Hrvatske ponovno je postao Zagreb. Potkraj XVIII. st., prebacivanjem trgovačkih putova na savsko-kupski smjer, gospodarstvo je oslabilo. Manufakturna proizvodnja (ciglana, pivovara, manufaktura burmuta, odmotavaonica svile, manufaktura cikorije) bila je lokalne važnosti. U doba ilirskoga pokreta središte društvenoga i kulturnoga života postala je Narodna (ilirska) čitaonica, osnovana početkom 1838. na poticaj M. Ožegovića. Važnu ulogu u društvenome životu građana imala su različita udruženja (od 1820. strjeljačko, od 1828. dobrotvorno, od 1864. vatrogasno). Do jačega gospodarskog razvoja Varaždina došlo je potkraj XIX. st., kada je izgradnjom tzv. zagorske pruge 1886. grad bio uključen u željezničku mrežu sjeverne Hrvatske.

Varaždin je višestruko povezan s Hrvatskim zagorjem. Ponajprije, riječ je o zemljopisnoj povezanosti koja seže sve do dvojbe je li Varaždin zapravo dio Hrvatskoga zagorja. Gledajući povijesni razvoj, može se zaključiti da je veći dio Zagorja pripadao Varaždinskoj županiji, no sam grad Varaždin uglavnom se nije smatrao sastavnim dijelom Zagorja. U novije doba, od 1980-ih, za područje između Drave i Ivanščice javlja se i naziv Varaždinština, a uključuje i manji, Varaždinu najbliži dio Zagorja. Riječ je o zemljopisnoj razdiobi koja se temelji na privlačnoj snazi većih gradskih središta, a prihvaća ju i većina današnjih stanovnika Varaždina i Varaždinske županije.

Upravna, odnosno politička povezanost većega dijela Hrvatskoga zagorja s varaždinskim područjem seže u daleku prošlost srednjega vijeka, sve do nastanka prvih županija na tome području, Varaždinske i Zagorske, koje su nakon prvotne samostalnosti svoj razvojni put od XIV. st. nastavile zajedno kao jedna politička jedinica. Najveći dio područja današnje Krapinsko-zagorske županije dugi se niz stoljeća, sve do prostorne reorganizacije Kraljevine SHS 1922, nalazio u sklopu Varaždinske županije. Otkad je darovnicom kralja Rudolfa II. Tomi II. Erdődyju 1607. Varaždinska županija dobila status nasljedne županije, na mjestu varaždinskih velikih župana izmjenjivali su se članovi obitelji Erdődy sve do 1848, odnosno 1861–74, te posljednji put 1886–1906. Za vrijeme Žigmunda I. Erdődyja, hrvatskoga bana 1627–39. i velikoga župana varaždinskoga 1618–39, dio sjednica županijskih skupština održavao se, osim u varaždinskoj utvrdi, i u Krapini, da bi se u vrijeme varaždinskoga velikog župana Emerika I. Erdődyja većina skupština održala u Cesargradu. Uvođenjem dužnosti drugoga podžupana 1632, njegovo se sjedište ustalilo u Krapini, što je zakonski regulirano 1760. Kod uvođenja u čast varaždinskih velikih župana, među brojnim dostojanstvenicima bili su prisutni i krapinski konjanici. Suživot u zajedničkoj županiji, vidljiv sve do raspada županijskoga sustava 1922, oživljen je u razdoblju NDH, kada je upravna jedinica Velika župa Zagorje obuhvatila i Zagorje i Varaždin.

Stanovništvo je u velikoj mjeri dijelilo zajedničko područje sjeverozapadne Hrvatske. Formiranjem plemstva na području sjeverozapadne Hrvatske svoja imanja na prostoru Varaždinske županije stekle su obitelji Celjski, Korvin, Keglević (Krapina, Kostel, Lobor, palača u Varaždinu), Erdődy (Cesargrad, Varaždin i Novi Marof), Drašković (Trakošćan, Klenovnik, Veliki Bukovec), Patačić (Zajezda, Vidovec i Novi Marof), Bedeković (Komor, Jalžabet, Gotalovec), Rattkay, Sermage (Lužnica, Konjščina, palača u Varaždinu), Rauch (Martijanec, Lužnica, Golubovec), Kiš Šaulovečki (Šaulovec, Šćrbinec). S druge strane, i velik dio seljačkoga stanovništva na području nekadašnje Varaždinske županije dijelio je istovrstan način života. Nakon ukidanja kmetstva, na cijelome zagorskom području javili su se problemi koji su pokrenuli iseljavanje. Stanovništvo se selilo ponajprije u gradove, najviše u Zagreb, ali i u Varaždin. Iseljevanju je pogodovala i prometna povezanost, koja se do izgradnje tzv. zagorske pruge (Čakovec–Varaždin–Zaprešić) 1886. temeljila na državnoj cesti Varaždin–Zagreb i zemaljskim cestama Marija Bistrica–Konjščina–Bela–Varaždin te Varaždin–Krapina. Nakon izgradnje zagorske pruge, željeznica je preuzela vodeću ulogu, a naročito kada je 1890. izgrađena i pruga od Varaždina do Golubovca, koja je povezala ivanečki kraj s Varaždinom.

Povezanost graditeljske tradicije vidljiva je i u sačuvanim dijelovima arhitektonskih objekata srednjovjekovnih utvrda, kapela, crkava i dvoraca koje su često povezivale i iste graditeljske ruke. Varaždin i Zagorje povezuju i radovi slikara koji su radili na oslikavanju crkava na tome području, poput I. K. Rangera, čiji se radovi nalaze u Varaždinu, Lepoglavi, Purgi Lepoglavskoj, Donjoj Voći, Kamenici, Krapini i Belcu. Zajednički je i način gradnje tradicionalnih seljačkih kuća i klijeti.

Kako je Varaždin bio i obrazovno središte, ondje su srednjoškolsko i visoko obrazovanje stekli mnogi mladi ljudi sa širega područja, pohađajući neku od varaždinskih škola: varaždinsku gimnaziju (isusovac A. Jambrešić, Lj. Gaj, K. Š. Gjalski), franjevačku gimnaziju, djevojačke škole kod uršulinki, ili pak rudarsku, tekstilnu, medicinsku ili tehničku školu. Većina tih škola još uvijek svojim programima privlači mlade ljude i s područja Hrvatskoga zagorja. Akademsko obrazovanje provodi se u okviru Sveučilišnoga centra Varaždin, sastavnice Sveučilišta Sjever, osnovanoga 2015.

Osnovnom djelatnošću stanovništvo je dugi niz godina bilo orijentirano na poljoprivredu na malim usitnjenim posjedima. Dio proizvoda stanovnici su prodavali na sajmovima u Varaždinu, Ivancu, Ludbregu i drugim mjestima, a redovito i na varaždinskim tržnicama (do polovice XX. st. na nekoliko mjesta u gradu). Dio poljoprivrednih proizvoda, posebice voće, prodavao se i na zagorskim kolodvorima.

Razvoj tekstilne i drvne industrije te rudarstva počinje intenzivnije potkraj XIX. i početkom XX. st. U drugoj polovici XX. st. tvornice koje su djelovale u Varaždinu, poput Varteksa, VIS-a, Koke i LTA-e, zapošljavale su i velik broj stanovnika iz naselja oko Ivanščice koji su svakodnevno dolazili na posao u Varaždin. Stanovnici s područja Hrvatskoga zagorja zapošljavali su se i u vojnim jedinicama koje su imale sjedište u Varaždinu. Za austrougarske vlasti tamo se nalazilo sjedište 5., odnosno 12. ulanske pukovnije te 39. topničke pukovnije stalne vojske i 10. husarske pukovnije Kraljevskoga hrvatsko-ugarskog domobranstva. U sastavu tih vojnih jedinica mnogi su Zagorci sudjelovali u Prvome svjetskom ratu.

Među kulturnim i vjerskim programima koji se danas razmjenjuju između Varaždina i Zagorja treba spomenuti hodočašća u Mariju Bistricu koja svake godine organiziraju župe Varaždinske županije. Začetci te tradicije sežu u prva desetljeća XVIII. st., kada je hodočašća organizirala varaždinska gradska općina. Pojedine župe kao organizatori javljaju se nešto kasnije, od druge polovice XVIII. st. Gradsku procesiju činili su hodočasnici koji su se skupljali na poziv crkvenoga zvona kod crkve sv. Vida. Nakon zaziva Duha Svetoga, procesija je kretala na čelu s križonošom. Uza nj su, s njegovih bočnih strana, išla dvojica građana koji su nosili visoke svijećnjake, a za njima pripadnici cehova, nekoliko naučnika te mnogo djetića i majstora. Slijedili su članovi gradskoga magistrata (konzuli, rihtar, fiškuš, pjeneznik), a ispred njih dvojica barjaktara (pahonoša). Pratilo ih je osam pjevača (sopcev), a za njima su išli pripadnici crkvenih redova, franjevci, kapucini i ostalo građanstvo. Bogatiji hodočasnici velik dio puta prelazili su kolima, koja su se na početku obično vozila prazna iza kola s prtljagom. Put ih je vodio do Kamene Gorice, gdje su noćili, a ujutro nastavljali put k Majci Božjoj Vinskoj, odakle su nakon blagoslova nastavljali put predvođeni bistričkim župnikom i kanonikom čazmanskim.

Mnogobrojna su građanska društva (različite pajdašije), uz razvijanje društvenosti među svojim članstvom, često raspravljala o korisnim stvarima za politički, gospodarski, kulturni i društveni razvoj varaždinskoga područja, a u vrijeme hrvatskoga narodnog preporoda i za oživotvorenje raznih rodoljubnih zamisli. Varaždinski građani, okupljeni oko društva Fidelitas (poslije Tomislav), početkom XX. st. svojim su aktivnostima i različitim predavanjima nastojali podignuti prosvjećenost stanovništva Varaždinske županije. Prosvjećivanje stanovništva Hrvatskoga zagorja nastavili su i aktivisti varaždinske Ekstenze u doba Narodnoga sveučilišta. U Varaždinu je 1934. osnovana podružnica Društva hrvatskih Zagoraca s glavnom zadaćom da prikupljanjem novca i prehrambenih namirnica pomogne zagorskome stanovništvu te omogući osnivanje školskih kuhinja pri osnovnim školama. Podružnica je tradicionalno organizirala pokladne zabave ili pak zagorsko prošćenje u varaždinskoj Jašioni. Često su se organizirale i dobrotvorne zabave na kojima se prikupljala pomoć za siromašne Zagorce.

S. Težak i R.