Velika Horvatska

Velika Horvatska, naselje u općini Desinić u dolini rječice Horvatske, jugoistočno od upravnoga središta; 234 stanovnika. Na brežuljku, nad dolinom potoka Horvatske i Sopotnice, nalaze se ostatci baroknoga dvorca. Horvatska se prvi put spominje 1571. kao kurija. Na njezinu je mjestu između 1579. i 1585. Petar II. Rattkay dao podignuti novu kuriju, koja se 1629. navodi kao dvorac (castellum). Od 1793. posjedovali su ga Antun Janković Bribirski, grof Franjo Thugut, kraljevska uprava i od 1842. Franjo Ottenfels--Gschwind. Na jugoistočnome uglu sklopa stajala je kula kružna tlocrta, uklonjena u prvoj polovici XIX. st. Istočno krilo četverokrilnoga dvorca bilo je jednokatno, a ostala tri krila, kao i kula, imala su po dva kata. Imao je tri stubišta: dva dvorišna, uz sjeverno i istočno krilo, i unutarnje u južnome krilu, gdje se nalazila dvoetažna kapela s galerijom. Nad ulazom u dvorac u sjevernome krilu nalazila se ploča s grbom i godinom 1611, vjerojatno datacijom jedne od dogradnja starije kurije. Danas je ta ploča uzidana u sačuvanome istočnom krilu. Arkadni trijemovi sjevernoga i istočnoga krila bili su podignuti u XIX. st. po uzoru na trijemove ostalih dvaju krila. Dvorac su sa sjeverne strane okruživali gospodarsko dvorište i zgrade, a s ostalih triju strana perivoj romantističkih značajki koji je sredinom XIX. st. najvjerojatnije dao podignuti barun Ottenfels-Gschwind. Dvorac je izgled sačuvao do 1914. Većinom je srušen; sačuvano je samo istočno krilo. Na području naselja pronađeno je više ranosrednjovjekovnih predmeta: jezičac – dio pojasne garniture, tzv. blatnica stila (oko 800. god.) te lijevane grozdolike naušnice i križić (X/XI. st.). Promicanje i očuvanje kulturne tradicije i običaja njeguje KUD Horvatska, osnovan 2006.

LIT.: D. Samaržija, Dvorac Horvacka u Hrvatskom zagorju, Radovi Instituta za povijest umjetnosti, 1(1972) 1–2. • K. Simoni, Neobjavljeni okovi i jezičci nakitnog stila Blatnica iz Arheološkog muzeja u Zagrebu, Vjesnik Arheološkog muzeja u Zagrebu, 19(1986).

A. Kaniški i K. Filipec