velikotaborsko vlastelinstvo

velikotaborsko vlastelinstvo, srednjovjekovno i novovjekovno zemljišno dobro na zapadnome rubu Zagorja, uz granicu prema Štajerskoj, danas Sloveniji. Tijekom novoga vijeka nalazilo se u sklopu zagorskoga distrikta Varaždinske županije (districtus Zagoria). Obuhvaćalo je brežuljkaste krajeve s lijeve strane gornjega toka Sutle. Na istoku je graničilo s krapinsko-kostelskim, a na jugu s cesargradskim vlastelinstvom. Središte vlastelinstva nalazilo se u utvrdi Veliki Tabor, po kojoj je dobilo ime.

Oblikovanje vlastelinstva započelo je 1502, kada je Ivaniš Korvin na ime duga prepustio zapovjedniku svojih oklopnika Pavlu Rattkayu i njegovoj braći Ladislavu, Benediktu, Ivanu i Tomi dio vrbovečkoga vlastelinstva u okolici utvrde Veliki Tabor, a u cijelosti je dovršeno 1524. nakon što je markgrof Juraj Brandenburški iz kuće Hohenzollern prodao Ladislavu Rattkayu za 3500 ugarskih florena posjed i utvrdu Mali Tabor, u sastavu kojega se od 1507. nalazio i nekadašnji vrbovečki plemićki posjed obitelji Nikole Kotvića od Holdendorfa. Velikotaborsko vlastelinstvo postojalo je sve do 1793, kada je nakon smrti Josipa Ivana Rattkaya, posljednjega muškog potomka obitelji, bilo razdijeljeno između baruna Jakova Wintershoffena, Josipova nećaka, kojemu je pripao dio vlastelinstva okupljen oko Maloga Tabora, te Ugarske komore, koja je u kraljevo ime preuzela drugi dio vlastelinstva okupljen oko Velikoga Tabora.

Glavne gospodarske osnove vlastelinstva bile su vinogradarstvo, govedarstvo i pčelarstvo. Dodatni su prihod vlasnicima donosili sajmovi u Desiniću, Sopotu i Malome Taboru, mitnice u Humu na Sutli, Desiniću i Miljani, tridesetnička filijala u Bratikovcu te prihodi od iskorištavanja vlastelinskih šuma. Gospodarske zgrade na vlastelinstvu nalazile su se uz Veliki Tabor, gdje je 1603. zabilježeno postojanje nekoliko staja, kuća za konjanike, vinska preša i zatvor. Po sačuvanim popisima poreza iz XV. i XVI. st., vlastelinstvo se ubrajalo među najveća i najnaseljenija vlastelinstva u Banskoj Hrvatskoj, te je 1507. brojalo 215 dimova, a 1600. njih 240, čemu treba pribrojiti 26 dimova s miljanskoga i 10 dimova s malotaborskoga dijela vlastelinstva (ukupno 530 podložnika). Od XV. st. nalazilo se u sklopu varaždinskoga desetinskog kotara.

U sklopu vlastelinstva nalazila su se manja urbana naselja (latinski forum ili villa: trg) u Desiniću, Sopotu i Malome Taboru, koja su od kralja i cara Rudolfa II. Habsburgovca dobila pravo održavanja sajma, te naposljetku nekoliko desetaka sela i zaselaka (Gornji i Donji Sopot, Horvatska, Jalševec, Gornji i Donji Škarnik, Sela, Miljana, Hum, Stara Ves, Bidružica, Tomaševec, Šimunci, Desinić, Klanječko, Žbilj, Goštenje, Martišavec, Gaber, Orešje, Prišlin, Poređe, Gerletinec, Brezno, Rusinci, Braktovec, Klenovec, Rusnica, Vina Gora, Kuna Gora, Stinšćina, Osredek, Kosnica, Ivanić, Jalšovec, Pavlovec, Poljana, Črnkovec, Jelenjak, Stipernica, Gorjakovo, Nebojse, Horvatska, Tersteno, Črešnjevec). Iako se u dokumentima u XVI. st. Desinić, Sopot i Mali Tabor spominju kao trgovišta, položaj njihovih stanovnika bio je u to doba u svemu izjednačen s položajem kmetova.

Još tijekom XVI. st. započeo je na vlastelinstvu proces oblikovanja manjih alodijalnih plemićkih posjeda sporednih grana Rattkaya, njihovih službenika i drugih plemića sa sjedištima u plemićkim kurijama. Prvi među njima bili su alodiji plemićkih kurija u Malome Taboru i Miljani, a od 1570-ih do kraja XVI. st. bile su još podignute kurije Stjepana Komornika, Jurja Radovanića i Martina Svirčića te Rattkayeve kurije u Druškovcu i Horvatskoj.

LIT.: A. Gulin, Prilog proučavanju rodoslovlja i važnijih posjeda obitelji Rattkay (1502–1793), Kaj, 18(1985) 2–3. • I. Srša, Veliki Tabor, u: Tajanstvena gotika: Veliki Tabor i kapela sv. Ivana (katalog izložbe), Gornja Stubica 2012. • D. Karbić i dr., Povijesni podaci o burgu Veliki Tabor od prvih spomena do Seljačke bune 1573, ibid.

K. Regan