veterinarske ljekaruše

veterinarske ljekaruše, rukopisni zapisi veterinarskih naputaka namijenjenih dobrobiti i liječenju životinja; preteče današnjih veterinarskih udžbenika. Isprva su sadržavale savjete za liječenje konja, a poslije i za ostale domaće životinje. Sastavljene su kao samostalne knjižice ili su zabilježene unutar kajkavskih rukopisnih pjesmarica. Nastale su na prostoru sjeverozapadne Hrvatske na kojem se u određenome razdoblju pojavila potreba zaštite zdravlja domaćih životinja, kao i osiguravanja optimalnih uvjeta za održavanje njihove radne sposobnosti, zbog koje su i držane. Smrt blaga, životinja, ponajprije konja i goveda, uzrokovana bolešću, vlasniku je predstavljala velik gubitak. Ljekaruše su upućivale i na poznavanje simptoma bolesti kojima su životinje bile sklone te na prepoznavanje bolesti koje su se mogle prenijeti s bolesne životinje na zdravu. Brži prijenos bolesti uzrokovan je povećanim priljevom i okupljanjem velikoga broja životinja na sajmovima. Još je u IV. st. uklesana u kamen odredba Konstantina I. Velikoga da se sajmovi za životinje održavaju u Varaždinskim Toplicama svake nedjelje tijekom cijele godine. Kasniji podatci svjedoče o sajmovima u Donjoj Batini (1430), Zlataru (1433), ali i na drugim mjestima na raskrižjima putova.

Osnivanjem škola, gimnazija, koje su pohađali uglavnom pripadnici vladajućega plemićkog ili crkvenog staleža, omogućilo se prenošenje stečenoga znanja onima kojima školovanje nije bilo dostupno, ili im sadržaj zapisanoga štiva, zbog nepoznavanja jezika ili pisma, nije bio razumljiv. God. 1860. osnovano je Kraljevsko gospodarsko i šumarsko učilište u Križevcima, a 1919. Veterinarska visoka škola u Zagrebu, koja je 1924. preimenovana u Veterinarski fakultet. Upravo je razvoj visokoškolskih ustanova potaknuo kod doktora veterinarske medicine zanimanje za literaturu o liječenju domaćih životinja iz prošlih stoljeća, pa su tako istražene i kajkavske ljekaruše. Medicinska bibliografija M. D. Grmeka (1955–84) olakšala je pristup veterinarskim ljekarušama, kalendarima i drugim dokumentima važnima za medicinsko-veterinarsku struku.

Ljekaruše su često zapisane u pjesmaricama u kojima su navedeni naputci za opći svjetovni život i bogoslužje, i uglavnom su odvojene naslovom (koji određuje vrstu domaće životinje za koju su navedeni tipovi liječenja) od drugih sadržaja. Prve ljekaruše obrađivale su bolesti konja, goveda, ovaca i svinja. Naputci za održavanje zdravlja životinje uključivali su hranidbu, veterinarsko-medicinsku njegu te savjete i postupke za njezino liječenje u slučaju bolesti. Navedeni lijekovi uglavnom su biljnoga, životinjskoga i mineralnoga podrijetla. Razumljivosti sadržaja te širenju stručnoga znanja iz ljekaruša pridonio je i kajkavski jezik kojim su pisane. Ponekad su nazivane po prezimenu sastavljača djela, odnosno pjesmarice u kojoj su objavljene. Najstarijom veterinarskom ljekarušom napisanom kajkavskim jezikom smatra se ljekaruša Konjska vračtva, zapisana u Pjesmarici Jurja Ščrbačića iz 1687. Znana je kao Ljekaruša Jurja Ščrbačića, zapisivača podrijetlom iz kurije Šćrbinec blizu Zlatara, ali i kao Drnjanska jer je pjesmarica u kojoj se nalazi pronađena 1755. u Drnju. I u Pjesmarici Ignaca Bedekovića (oko 1712). nalazi se ljekaruša Konjska vračtva (datirana 1720), koja se ujedno naziva i Bedekovićevom ljekarušom.

Neke veterinarske ljekaruše objavljene su i kao samostalna djela, često kao prijevodi stranih ljekaruša na kajkavski jezik. God. 1758–78. povjesničar B. A. Krčelić sastavio je veterinarsku ljekarušu, a značajan obol kajkavskoj veterinarskoj medicini dala je plemićka obitelj Oršić. Grofica J. Oršić 1772. objavila je ljekarušu Betegujuče živine vračitelto jest suprot vsakojačkomu živinskomu betegu hasnovita, koju je napisala na osnovi dostupnih njemačkih priručnika i vlastitih opažanja. Njezin sin F. K. Oršić Slavetićki bio je kanonik i ornitološki pisac, kojemu je omiljen hobi bio hvatanje ptica, pa je 1798. u Zagrebu izdao Knjižicu od baratanja s finki, van dana po jednom finkoljubitelju, naputak za uzgoj i pripitomljavanje ptica pjevica, zeba. Također je 1799. priredio ponovljeno izdanje majčina veterinarskog priručnika pod naslovom Vračitel betegujuče živine to jest vračtva za rogatu marhu, krmke i mladinu. I drugi grofičin sin, Adam Oršić (1748–1820), carsko-kraljevski komornik i memoarist, pisao je o zaraznim bolestima (1785). Usto, zamjetan je broj kajkavskih veterinarskih ljekaruša objavljen anonimno, primjerice Hižna knižica, koja je doživjela tri izdanja (1756, 1783. i 1797) i u 27 točaka daje pčelarima kratke upute za rad. Anonimne su i ljekaruše iz 1775, 1781, 1832. i 1836, koje ponajviše donose upute za liječenje konja.

Uz veterinarske ljekaruše, u Zagorju se razvilo i zagovaranje dobroga zdravlja životinja, tj. izlječenje od bolesti putem zagovora, koji su rađeni po izgledu životinje od dostupnoga materijala; u Hrvatskome zagorju od voska. Da bi zagovori djelovali, trebalo je s njima u ruci triput obići oko oltara za vrijeme bogoslužja. Neke ljekaruše sadržavaju i bajanja, riječi koje se izgovaraju za zaštitu životinja od zlih uroka ili za održavanje zdravlja i izlječenje od bolesti.

LIT.: Đ. Stubičan, Kajkavske veterinarske ljekaruše, u: A. Jembrih (ur.), Kajkavski u povijesnom i sadašnjem obzorju (zbornik radova), 3, Zabok 2011.

Đ. Stubičan