Vindija

ulaz u špilju Vindiju

Vindija, špilja u dolini Reke Voćanske, oko 2 km zapadno od Donje Voće, u Varaždinskoj županiji. U literaturi se prvi put spominje polovicom XIX. st. u raspravi I. Kukuljevića Sakcinskoga, koji njezino ime izvodi od rimskoga naziva Vindurija za naselje što se nalazilo na području današnje Donje Voće. Dragutin Hirc u knjizi Prirodni zemljopis Hrvatske (1905) daje opis špilje, navodeći da je u njoj kopao, kao i mnogi posjetitelji prije njega, te da je pronašao ljudske i životinjske kosti, ulomke keramike i druge nalaze. U pismu Hinku Blumscheinu 1926. D. Gorjanović-Kramberger piše da je posjetio Vindiju, uočio prekopano tlo, našao tek nekoliko ulomaka keramike te je izrazio sumnju u postojanje još nedirnutih slojeva u špilji. Kao treće paleolitičko nalazište u Hrvatskoj (nakon Krapine u Zagorju i špilje Bukovac u Gorskome kotaru), Vindiju je 1928. otkrio S. Vuković. Više od 30 godina s prekidima on je, većinom u najvišim slojevima, obavljao iskopavanja špilje i predšpiljskoga terena. Sustavna istraživanja Vindije započela su 1974. pod vodstvom M. Maleza i trajala su do 1986.

Ulaz u špilju, oblikovan u neogenskim vapnencima i okrenut prema zapadu, bio je prije arheološko-paleontoloških istraživanja visok 3 do 3,5 m, a širok 15 do 18 m. Danas mu visina iznosi oko 10 m, s jednim sačuvanim profilom kroz iskopane kvartarne naslage. Morfologija špiljske šupljine otkriva 52 m dugu i do 25 m široku, izduženu ovalnu prostoriju s polukružnim stropom, na kojem ima nepravilnih uzvišenja duž okomitih pukotina koje su uzrokovale nastanak špilje. Kalcitnih saljeva na bokovima špilje ima vrlo malo, i to u završnome, suženom dijelu. Špilja je zaštićena kao paleontološki spomenik prirode od 1964. U fauni pleistocenskih slojeva prevladava špiljski medvjed, što znači da je špilja često bila brlog, a tek povremeno stanište čovjeka, o čem svjedoče ostatci materijalnih kultura. Utvrđena je srednjopaleolitička moustérienska kultura, više kultura mlađega paleolitika (aurignacien, épigravettien, možda i olschewien), keramika iz više prapovijesnih razdoblja te nalazi iz antičkoga i ranosrednjovjekovnoga razdoblja. U sloju D pronađeni su nalazi anatomski suvremenoga čovjeka, a iz slojeva G1 i G3 potječu ostatci neandertalaca, stari približno 33 000 godina, koji sadržavaju i određena anatomska obilježja suvremene morfologije. Izrađivali su gornjopaleolitičke koštane šiljke, tipične za rane moderne ljude, hranili su se gotovo isključivo mesom, do kojega su dolazili lovom, što podrazumijeva određeni stupanj društvene organiziranosti.

LIT.: I. Karavanić, Gornjopaleolitičke kamene i koštane rukotvorine iz špilje Vindije, Opuscula archaeologica, 17(1993). • J. C. M. Ahern i dr., New discoveries and interpretations of hominid fossils and artifacts from Vindija Cave, Croatia, Journal of Human Evolution, 46(2004) 1. • T. Higham i dr., Revised direct radiocarbon dating of the Vindija G1 Upper Paleolithic Neandertals, Proceedings of the National Academy of Scienses of the USA, 103(2006) 3.

K. Filipec i R.