viničko vlastelinstvo

viničko vlastelinstvo, srednjovjekovno i novovjekovno zemljišno dobro uz zapadnu granicu Hrvatskoga zagorja. Nalazilo se u sklopu Varaždinske županije, potom Zagorske grofovije (1399–1436) i istoimene knežije (1436–88) te naposljetku zagorskoga distrikta Varaždinske županije (districtus Zagoria). Obuhvaćalo je brežuljkaste krajeve Ravne gore i Maclja te sjeverozapadne dijelove varaždinske Podravine. Na zapadu je graničilo sa Štajerskom, na sjeveru s posjedom Križovljan i međimurskim vlastelinstvom, na jugu s trakošćanskim vlastelinstvom, a na istoku s posjedima grada Varaždina, plemićkim posjedima oko Vidovca te maruševečkim vlastelinstvom. Središte vlastelinstva nalazilo se u istoimenoj utvrdi.

Kao samostalno zemljišno dobro prvi se put u dokumentima spominje 1397, kada ga je hrvatsko-ugarski kralj Sigismund darovao Hermanu II. Celjskomu, a raspalo se poslije smrti njegovih vlasnika Nikole (Miklós) Istvánffyja (1524–1615) i bana Benedikta Turoczyja (? – 1616), kada su ga međusobno razdijelile Nikoline kćeri Eva (supruga Ivana Draškovića), Katarina (supruga Jurja Keglevića) i Ursula (supruga Ivana Lipceja). Poslije se kao gospodari pojedinih dijelova nekadašnjega viničkog vlastelinstva spominju još obitelji Konjski, Malakoczy, Patačić, Dvorničić, Jambreković i Erdődy. U XVIII. st. najveći dio nekadašnjega vlastelinstva okupili su Draškovići, koji su nakon ukidanja kmetstva 1848. na nekadašnjem alodijalnom dijelu vlastelinstva uspostavili veleposjed, koji je 1852. prešao u vlasništvo grofova Bombelles udajom Ferdinandine Drašković za Marka st., dok su se na prostoru nekadašnjega rustikala vlastelinstva oblikovali brojni manji seljački posjedi nekadašnjih kmetova. Glavna gospodarska osnova vlastelinstva bilo je vinogradarstvo (1618. na vlastelinstvu se nalazilo 890 seljačkih vinograda) te uzgoj stoke, a dodatni prihod vlasnicima donosile su mitnice (carinarnice) u Petrijancu i Vratnu, sajmovi u Vinici (od 1580) i Svetome Petru (Petrijanec) te iskorištavanje vlastelinskih šuma. Uz to je bilo izgrađeno pet vlastelinskih ribnjaka, od kojih se jedan veliki nalazio pod utvrdom Vinica (piscina maior), a četiri manja u selima Korenjaku, Lukavcu i Slatinjaku te na rijeci Plitvici. Gospodarske zgrade vlastelinstva (staje, žitnice, podrumi i dr.) dokumenti XVII. st. bilježe u viničkoj utvrdi te na alodijima Marčan, Družbinec i Kalinovec. Po sačuvanim popisima poreza iz XV. i XVI. st., vlastelinstvo se ubrajalo među najkrupnija i najnaseljenija vlastelinstva u Banskoj Hrvatskoj. God. 1568. brojalo je oko 610 obitelji podanika. Od XV. st. nalazilo se u sastavu Varaždinskoga desetinskoga kotara. U sklopu vlastelinstva nalazilo se trgovište Vinica, koje je 1580. od cara Rudolfa dobilo pravo na tri godišnja sajma, zatim trgovište Sveti Petar ili Petrijanec, utemeljeno krajem XV. ili početkom XVI. st., te naposljetku dvadesetak sela i zaselaka. Tijekom kasnoga srednjeg i ranoga novog vijeka započelo je na vlastelinstvu oblikovanje manjih alodijalnih plemićkih posjeda vlastelinskih službenika i drugih plemića. Prvi među njima bio je Marčan, nastao još u XV. st. Početkom XVII. st. na vlastelinstvu je zabilježeno devet alodijalnih plemićkih posjeda, kojima je pripadalo 25% dimova vlastelinstva, a sredinom XVII. st. nekadašnje vlastelinstvo bilo je podijeljeno na čak 14 posjeda, od kojih su četiri nasljednika obitelji Gyulay držali oko 60% dimova. Sjedišta tih plemićkih posjeda bile su plemićke kurije Nikole III. Keglevića, Vuka Erdődyja, Ivana Draškovića, obitelji Dvorničić, Niczky, Nikole Patačića, Andrije Šipuša, Mihovila Konjskoga i Petra Jambrekovića, a u XVIII. st. bile su još podignute kurije obitelji Köröskeny, Siger, Dolanski, Novak i Czindery.

LIT.: E. Laszowski, Grad Vinica, Prosvjeta, 7(1899) 14. • J. Adamček iI. Kampuš, Popisi i obračuni poreza u Hrvatskoj u XV i XVI stoljeću, Zagreb 1976. • J. Adamček, Agrarni odnosi u Hrvatskoj od sredine XV do kraja XVII stoljeća, Zagreb 1980. • M. Obad Šćitaroci, Dvorci i perivoji Hrvatskoga zagorja, Zagreb 1991.

K. Regan