Vitovec (Bitovec)

Vitovec (Bitovec), plemićka, od 1459. barunska i od 1460. grofovska obitelj s posjedima u nekadašnjoj Varaždinskoj (Zagorska grofovija) i Križevačkoj županiji (grebengradsko vlastelinstvo, vlastelinstvo Novi dvori kraj Garešnice) od XV. do XVI. st. Po utvrdi Grebengrad nosili su plemićki pridjevak Grebenski. Zahvaljujući prihodima s mnogobrojnih posjeda, ženidbenim vezama s uglednim njemačkim, hrvatskim i ugarskim plemićkim i velikaškim obiteljima te obnašanjem visokih upravnih i vojnih službi, obitelj se uzdignula među najistaknutije velikaške obitelji Hrvatsko-Ugarskoga Kraljevstva.

Češkoga su podrijetla, a u Hrvatsko zagorje došli su u doba kada su njime gospodarili grofovi Celjski. Uspon obitelji započeo je s Janom (? – 1468). Bio je pripadnik taborićanskoga husitskog pokreta. Nakon vojnoga sloma toga pokreta u Bitki kraj Lipana 1434, napustio je Češku, stupio u službu obitelji Celjski te se istaknuo kao vrhunski vojskovođa. Nakon smrti Albrechta II. Habsburgovca, sudjelovao je kao pristaša kraljice udovice Elizabete i njezina sina Ladislava V. Postuma u prijestolnim sukobima s hrvatsko-ugarskim pretendentom Vladislavom I. Jagelovićem, a zatim i u borbama u srednjovjekovnoj Slavoniji na strani Celjskih protiv Banffyja Lendavskih, Talovaca i Hunyadyja. U znak zahvalnosti za vjernu službu, Ulrik II. Celjski imenovao je 1451. Jana slavonskim podbanom i križevačkim županom, a 1448. dodijelio mu je Grebengrad, zbog čega je izbio spor s obitelji Grebenski. Iako su Grebenski sudskim putem nastojali povratiti Grebengrad, na kraju su se morali pomiriti s njegovim gubitkom, zbog čega su svoja prava nad njim za naknadu prepustili Vitovcu. Tako je Ivan Grebenski sa sinovima Stjepanom i Ladislavom 1452. prodao svoj dio vlastelinstva Janu Vitovcu, a Pavao Grebenski svoj dio 1466, dok je Ladislav Hermanffy Grebenski 1456. zamijenio s Janom svoj dio vlastelinstva za Nove dvore kraj Garešnice.

Nakon Ulrikove smrti, celjske gradove, vlastelinstva i posjede naslijedila je njegova udovica Katarina Branković. Istodobno su prava na njih istaknuli brojni drugi pretendenti, među kojima se isticao rimsko-njemački car Fridrik III. Habsburgovac, hrvatsko-ugarski kralj Ladislav V. Postum te austrijski vojvoda Sigismund, zbog čega je izbio rat za celjsku baštinu. Za obranu nasljeđa, Katarina se obratila za pomoć J. Vitovcu. Iako joj je Vitovac pomagao u obrani kranjskih i štajerskih posjeda od presezanja cara Fridrika, nakon što ga je hrvatsko-ugarski kralj Ladislav V. Postum postavio 1457. zajedno s Nikolom Iločkim za novoga slavonskog bana, Vitovac je okrenuo leđa Katarini te stao redom zaposjedati celjske utvrde u Hrvatsko-Ugarskome Kraljevstvu, prepuštajući istodobno celjske utvrde u Kranjskoj i Štajerskoj caru Fridriku III. Budući da u svojem vlasništvu nije mogla zadržati barem dio posjeda i utvrda svojega pokojnog supruga, Katarina je pravo na njih prodala 1460. Janu za 62 000 forinti. Iako se s time nije slagao novi kralj Matija Korvin, ipak je 1463. priznao Janu posjedovanje Zagorske grofovije, grebengradskoga vlastelinstva i grofovski naslov. God. 1463. smijenjen je s banske dužnosti, a 1465. s Ivanom Rozgonyijem zapovijedao je vojskom koju je Matija Korvin poslao protiv Osmanlija u Hum, a 1466. smijenjen je s banske dužnosti.

Nakon Janove smrti, obiteljske posjede naslijedili su njegovi sinovi Ivan (? – poslije 1475), Juraj (? – poslije 1501) i Vilim (? – 1510). God. 1475. u znak zahvalnosti za pruženu pomoć prilikom upada Osmanlija u Hrvatsko zagorje, braća su dodijelila trgovištu Krapina pravo na održavanje sajma na dan sv. Ladislava, no iste godine Ivan je za opsade utvrde Šabac u Srbiji pao u osmansko sužanjstvo te potom nestao. Obiteljske posjede potom su međusobno podijelili Juraj i Vilim te ih držali sve do 1488. Tada su braća, nezadovoljna odlukom kralja Matije Korvina kojom su im 1486. oduzete sudske ovlasti u Zagorskoj grofoviji, u sukobu rimsko-njemačkoga cara Fridricha III. Habsburgovca s Matijom Korvinom prešla na carevu stranu. Zbog počinjene veleizdaje, Matija im je oduzeo sve posjede, koje je zatim darovao svojemu sinu Ivanišu i Ladislavu. Protjerivanje Vitovčevih sinova iz utvrda Zagorske grofovije i grebengradskoga vlastelinstva po kraljevu nalogu proveo je kapetan Jakov Sekelj. Iako je Juraj pred palatinom Stjepanom Zapoljom pokrenuo 1495. parnicu s ciljem povrata Zagorske grofovije, ona je završila neuspješno. Stoga je iduće godine svoje pravo na Grebengrad, Lobor i Ludbreg prodao Ernuštima Čakovečkim i kardinalu Tomi Bakaču.

LIT.: E. Laszowski, Hrvatske povjesne gradjevine, Zagreb 1902. • V. Klaić, Krapinski gradovi i predaje o njima, Vjesnik Hrvatskoga arheološkoga društva, 10(1909). • N. Klaić, Zadnji knezi Celjski v deželah Sv. Krone, Celje 1991. • B. Grgin, Počeci rasapa: kralj Matijaš Korvin i srednjovjekovna Hrvatska, Zagreb 2002. • D. Karbić, Povijesni podaci o burgu Vrbovcu (1267.–1524.), u: T. Tkalčec, Burg Vrbovec u Klenovcu Humskome; deset sezona arheoloških istraživanja, Gornja Stubica–Zagreb 2010. • I. Srša, Veliki Tabor; u: Tajanstvena gotika: Veliki Tabor i kapela sv. Ivana (katalog izložbe), Gornja Stubica 2012. • Jan Vitovec – češki vitez, zagorski grof (katalog izložbe), Gornja Stubica 2020.

K. Regan