Vranyczany-Dobrinović

obiteljski grb; HDA

Ambroz Vranyczany-Dobrinović st.

Adolf Pirsch, Vladimir Vranyczany-Dobrinović, 1886; HISMUS

Vranyczany-Dobrinović, plemićka i od 1848. barunska obitelj s posjedima u nekadašnjoj Severinskoj i Zagrebačkoj županiji. Potječu od riječko-karlovačke grane starogradskih Vranjicana iz grčko-dalmatinske loze srednjovjekovnoga bosanskog roda Dobrinović. God. 1809. rodonačelnici obitelji Šimun i njegov sin Juraj sudjelovali su u protufrancuskome ustanku u Dalmaciji. Nakon njegova sloma morali su pod prijetnjom smrti prebjeći u Senj kod svojih rođaka Ambroza starijega i njegova brata Ivana starijega, a potom u Zagreb, gdje im se iste godine priključio ostatak obitelji. Neposredno nakon vojnoga sloma Napoleona i njegove vladavine u hrvatskim zemljama 1814, iskoristili su, s rođacima Ambrozom starijim i Nikolom, pogodne uvjete za izvoz žita iz Ugarske i Hrvatske na tek izgrađenoj Lujzinskoj cesti, a potom i trgovine drvenom građom, osobito hrastovim dužicama radi izradbe bačvi za potrebe francuskoga i njemačkoga vinogradarstva. Šimun i Juraj organizirali su jedno od najjačih trgovačkih poduzeća u zapadnoj Hrvatskoj, u trokutu između Senja, Rijeke i Karlovca, što im je omogućilo izgradnju flote sastavljene od manjih i većih jedrenjaka duge plovidbe te naposljetku parobroda, kupovinu velikoga broja nekadašnjih vlastelinstava na riječkome, karlovačkome i zagorskome području te stjecanje i izgradnju znatnoga broja nekretnina u Rijeci, Karlovcu, Zagrebu i Hrvatskome zagorju. Naglo bogaćenje obitelji pratio je i uspon na društvenoj ljestvici. God. 1829. stekli su austrijsko plemstvo te germanizirali prezime u von Vragnizan, a nakon što su 1848. stekli barunski naslov, novo obiteljsko ime glasilo je Vranyczany von Dobrinovich, iz čega je tijekom druge polovice XIX. st., pod utjecajem ideja hrvatskoga narodnog preporoda, izvedena njegova današnja, dijelom kroatizirana inačica Vranyczany-Dobrinović.

Među članovima obitelji posebno se istaknuo političar i gospodarstvenik Ambroz mlađi (1801–1870). Bio je bliski suradnik bana J. Jelačića, koji ga je imenovao prvim hrvatskim ministrom financija. Uz to, bio je zastupnik u Hrvatskome saboru 1848–49. i predstojnik financijsko-gospodarskoga odjela u Banskome vijeću (vladi), a za Bachova apsolutizma bio je vijećnik Trgovačko-obrtničke komore u Zagrebu, član upravnoga odbora Prve hrvatske štedionice, potpredsjednik Hrvatsko-slavonskoga gospodarskog društva te dugogodišnji predsjednik Matice hrvatske (1851–58). Financijski je pomogao mnoge ustanove poput Hrvatskoga glazbenog zavoda, Hrvatskoga književnog društva sv. Jeronima te drugih kulturnih i nacionalnih institucija, a veliku svotu novca darovao je za osnivanje JAZU-a.

Ambrozov mlađi brat Nikola (1804–1876) također je živio i djelovao u Karlovcu kao poduzetnik, veletrgovac i mecena. Njegovi potomci Janko, Ernest i Viktor preselili su se u Zagreb i u Hrvatsko zagorje, gdje su kupili nekoliko dvoraca i kurija s pripadajućim posjedima. Janko (1858–1933) je 1887. kupio Začretje od Henriette Sermage, te kurije Šenjugovo i Puhakovec. Uz dvorac sagradio je povrtnjak, u kojem je uzgajao kvalitetno i raznovrsno voće i povrće, a poznata je bila i njegova paradna konjušnica s mnogim engleskim i francuskim kočijama i sedlima te brižno njegovanim konjima za zapregu i jahanje. Ernest je kupio Mirkovec, oko kojega je sagradio perivoj. Treći sin Viktor (1860–1887) kupio je dvorac Gornju Bedekovčinu. Njegova žena bila je barunica Zdenka von Hellenbach (1861–1921) iz Marije Bistrice, s kojom je imao sina Ambroza (1886–1940), koji je oženio Dédée, rođ. Schmidt-Zabierow (1896–1984), i s njom imao kćer Anu Mariju Ninu (1922–2007) i sina Janka (1920–2015), hrvatskoga ministra (1990–91) te dugogodišnjega veleposlanika u Belgiji. Barunica Dédée bila je prva žena koja je završila Montessori tečaj u Londonu i dobila Montessori diplomu 1933, a zatim je 1934. otvorila u središtu Zagreba prvi Montessori dječji vrtić u Hrvatskoj.

Nikolina preostala tri sina, Vladimir, Ljudevit (Lujo) i Dragutin, također su stekli veliki imetak. Sagradili su mnoge palače u Zagrebu (zgrada Arheološkoga muzeja, zgrada Moderne galerije itd.) te kupili nekoliko posjeda u Zagorju. Vladimir (1845–1929) je stekao posjed Laduč kraj Zaprešića, zajedno s pripadajućim dvorcem i parkom, a zajedno sa suprugom Paulom Kiepach (1856–1892) sudjelovao je u mnogobrojnim karitativnim i humanitarnim akcijama, pomagao mnoga dobrotvorna društva širom Hrvatske te siromašne seljake na posjedu Laduč. Bio je član jednoga od glavnih odbora za organizaciju Jubilarne gospodarske-šumarske izložbe 1891, na kojoj je i sam izlagao. Naslijedili su ga sin Nikola (1892–1916) te kćeri Klotilda (1881–1947) i Paula, udana Balaban (1884 – ?).

Ljudevit (Lujo) (1840–1922) sudjelovao je u kulturnome, političkome i gospodarskome životu tadašnje Hrvatske. Na Zrinjevcu je dao sagraditi, u stilu talijanske renesanse, reprezentativnu palaču (danas Strossmayerova galerija), u kojoj su se sastajali mnogi tadašnji hrvatski umjetnici, kao i oporbenjaci. Bio je pristaša Narodne stranke i podupiratelj đakovačkoga biskupa Josipa Jurja Strossmayera, u čast kojemu je priređivao svečane večere i zabave. Često je putovao u Austriju, Italiju i Francusku, gdje je nabavljao namještaj, porculan, kristalno staklo i umjetnine za svoju palaču u Zagrebu i za dvorac u Oroslavju. God. 1885. kupio je od grofa Rikarda Sermagea (1831–1903) imanje i dvorac Oroslavje Gornje, koji je obnovio i napravio od njega središte društvenoga i kulturnoga života. Kao vrstan poduzetnik, sudjelovao je u gospodarskome životu Hrvatske. Također je bio jedan od prvih fotoamatera u Hrvatskoj, a svoje je fotografije prvi put javno prikazao na Gospodarskoj izložbi u Zagrebu 1865. Kao mecena i domoljub, financijski je pomagao mnoge znanstvene, kulturne i umjetničke ustanove (Društvo umjetnosti, Narodno kazalište, Društvo hrvatskih umjetnika, pjevačko društvo »Kolo«, Hrvatsko prirodoslovno društvo, Hrvatski sokol, Družba »Braća Hrvatskoga Zmaja« i dr.). Brojni tadašnji hrvatski umjetnici bili su mu prijatelji ili ih je novčano podupirao u školovanju i radu. Često ih je ugošćivao u svojoj palači u Zagrebu ili na imanju u Oroslavju (M. Rački, Vlaho Bukovac, Celestin Medović, Bela Čikoš-Sesija, O. Iveković, Robert Auer, V. Kovačić, Tomislav Krizman i Nikola Mašić). Neki od obiteljskih portreta naslikani su upravo u Oroslavju. Osobni prijatelj baruna i njegov čest gost bio je i Stjepan pl. Miletić, intendant HNK-a u Zagrebu, a svoje je studente u Oroslavje vodio i dr. Antun Heinz, osnivač Botaničkoga vrta Sveučilišta u Zagrebu.

S Prvim svjetskim ratom započelo je gospodarsko propadanje obitelji. Ulaskom Francuske, a 1915. i Italije u rat protiv Habsburške Monarhije, propao je posao s izvozom hrastovih dužica, koji je niz godina bio okosnica gospodarske obiteljske djelatnosti. S propašću Austro-Ugarske izgubili su velik kapital, uložen u tzv. ratne dionice, kao i nepoštenom konverzijom austrougarske krune u dinar nove države Kraljevine SHS. Gospodarsko urušavanje njihova poslovno-trgovačkoga carstva nastupilo je s agrarnom reformom 1919, kada su im vlasti Kraljevine SHS, zbog javnoga izražavanja simpatija prema propaloj Austro-Ugarskoj, oduzele više zemlje od propisanoga. Posljednji udarac gospodarskoj djelatnosti obitelji zadale su nove jugoslavenske komunističke vlasti, koje su odmah nakon Drugoga svjetskog rata provele nacionalizaciju preostalih obiteljskih nekretnina i posjeda u vlasništvu nasljednika obitelji. Potomci obitelji žive u Hrvatskoj i Belgiji. Muzej za umjetnost i obrt u Zagrebu priredio je 2016. reprezentativnu izložbu o obitelji pod nazivom Veličanstveni Vranyczanyjevi: umjetnički, povijesni i politički okvir života jedne plemićke obitelji.

LIT.: J. Vranyczany-Dobrinović, Zur Geschichte der Familie Vranyczany, Rijeka 1912. • A. Szabo, Velikaški rod Vranyczany-Dobrinović, Matica, 45(1995) 11. • ista, Baruni Vranyczany-Dobrinović i vlastelinstvo Laduč, Zaprešički godišnjak, 7(1997). • ista, Velikaški rod Vranyczany-Dobrinović i Bedekovčina u drugoj polovici 19. i u prvim desetljećima 20. stoljeća, u: Bedekovčina, stara i plemenita, Bedekovčina 1997. • M. Bagarić (ur.), Veličanstveni Vranyczanyjevi: umjetnički, povijesni i politički okvir života jedne plemićke obitelji (katalog izložbe), Zagreb 2016.

B. Čičko