vuzemlica

vuzemlica (vuzmenka, vuzelnica, vuzmica, sveti jogenj), uskrsni krijes. Hrvatsko zagorje ima dugu tradiciju paljenja uskrsnih krijesova. Pripremaju se od granja voćaka, od šiblja iz šume i šikara, a koriste se i drvene cjepanice i motke različitih dužina. U nekim mjestima prikupljanje sirovina za vuzemlicu počinje već na Cvjetnicu, potom se odvoze na određeno mjesto i odlažu na veće ili manje hrpe, od kojih se na Veliku subotu slažu pravilne stožaste ili piramidalne formacije. Najčešće su visoke 5–7 metara, katkada i desetak metara. Podlogu čine četiri jake u zemlju zabodene motke, među koje se slaže drvlje, suho granje, pa i lišće, a na kraju sve nalikuje obelisku. Svaki kraj, dio sela ili mjesta pravi ih za sebe. U ravničarskome kraju slažu se u blizini kuća, pred crkvom usred sela ili kraj raspela, a u brdskome području na što višoj uzvisini, kako bi bile što uočljivije. Oko njih okupljaju se mladež i djeca te ih čuvaju, kako netko ne bi prije reda potpalio vatru, što bi bila velika sramota za selo. Kako na straži ne bi zaspali, čuvari u blizini pale vatru, uz koju se zabavljaju i zbijaju šale. Na Vuzem (Uskrs) ujutro, u praskozorje, vuzemlica se potpali. Veličanstven je prizor kada se razbukta u veliku i visoku lomaču, a osobito je dojmljivo ako se u krajoliku vidi više krijesova. Međusobno su ih uspoređivali i gledali koja daje najveći plamen. Uz goruću vuzemlicu često se pjeva pjesma Kraljice neba, raduj se.

Uskrsni su krijesovi jedan od oblika godišnjih obreda, vatri i krijesova, uz koji se veže vjerovanje da zlo i zle sile neće imati utjecaja dokle dopire svjetlo ili dim, odnosno u osobitu moć ugaraka s garišta, koji se stavljaju u njive i vrtove radi bolje rodnosti bilja. Uskrsne se vatre mogu vidjeti na uskrsno jutro u cijelome Zagorju, kao svojevrsno obilježje alpskoga kulturnoga kruga kojemu pripadaju. Posebno se to odnosi na krajeve podno Ivanščice, primjerice Jerovec i Kuljevčicu, gdje se vuzemlice po veličini, izradbi i tradicijskoj komponenti sadržaja ponajviše ističu.

J. Barlek