Zagorska biskupija

Zagorska biskupija, jedan od najstarijih naziva za područje na kojem je po tzv. Felicijanovoj povelji iz 1134. ugarski kralj Ladislav oko 1094. ustanovio biskupiju sa sjedištem u Zagrebu. Nazivala se i Pokupskom, barem do 1172, a nakon toga isključivo Zagrebačkom (Zagrabiensis). U kontekstu biskupije »zagorski« je geografski termin koji u srednjem vijeku opisuje znatno širi prostor od onoga za koji se današnji naziv sačuvao. Početkom XII. st. dvojica su posvjedočenih biskupa koji se nazivaju zagorskima. Zagorski biskup (episcopus Zagoriensis) Sigindinus (u kasnijim izvorima Sigismund) spominje se među svjedocima u ispravi iz 1102. koja se čuva u benediktinskome samostanu sv. Marije u Zadru, a u kojoj se spominje krunjenje kralja Kolomana u Biogradu na moru. Zagorski biskup Manasis spominje se u ispravi koju je kralj Koloman 1113. izdao samostanu sv. Hipolita (sancti Hyppolyti de Zobor) na brdu Zoboru kraj Nitre (Slovačka). Njih dvojica poslije se u dokumentima spominju kao zagrebački biskupi. Popis prvih zagrebačkih biskupa manjkav je i nepouzdan sve do 1180, kada je Zagrebačka biskupija potpala pod Kaločku metropoliju.

Pretpostavka da biskupija nije imala biskupa sa stalnim sjedištem i samo jedno ime bila bi posljedica stanja koje je nastalo nakon što se na akvilejskome misijskom području najkasnije početkom X. st. na mjestu stare pokušala organizirati nova biskupija sa sjedištem u Sisku. Unatoč nastojanjima na Splitskome crkvenom saboru 928. da se održi, nije uspjela održati kontinuitet do kraja XI. st. Vjerojatno je ondje ostao i dalje misijski prostor u kojem su djelovali okolni biskupi. Nema dokaza da je do sredine ili čak do druge polovice XII. st. profunkcionirala Zagrebačka biskupija sa stalnim biskupskim sjedištem u Zagrebu, kao što nije moguće dokazati da je zaživjela Sisačka biskupija sa sjedištem u Sisku, koja se na Splitskome saboru spominje u okvirima Salonitanske metropolije. Dosadašnja arheološka istraživanja nisu potvrdila da je potkraj XI. st. osnovana neka nova biskupija u Zagrebu i da se njezinim osnivanjem nešto promijenilo u crkvenoj organizaciji prostora koji je pripadao Sisačkoj biskupiji. Usto, istraživanja dokazuju da se sve do sredine XII. st. zadržao red kakav je moguće pratiti i u prethodnim razdobljima, sve od prvih franačkih misija i organizacije prostora u tome dijelu Franačkoga Carstva, odnosno od polovice IX. st., kada je veći dio donjopanonskoga akvilejskog misijskog prostora kristijaniziran.

K. Filipec