zagorska hiža

zagorska hiža sa slamnatim krovom, rodna kuća Đure Prejca ml., Desinić

zagorska hiža od hrastovih greda s hrvaškim vuglom, Bukovje

zagorska hiža s ganjkom, Gornja Bistra

zagorska hiža, tradicijska zagorska kuća. Najčešće prizemnica sagrađena od planjki, drvenih greda ili zidana od kamena lomljenca s dvostrešnim krovištem prekrivenim raženom slamom, utorenim betonskim crijepom ili biber crijepom. Prizemne hiže gradile su se najčešće od hrastovih greda vodoravno postavljanih na temelj od kamena lomljenca (cokl). Kako bi zidne grede bile što čvršće, na nekoliko mjesta povezane su klešnicama, okomito postavljenim gredama. Spojevi između vodoravno položenih greda s vanjske i unutarnje strane popunjavali su se mješavinom ilovače, pljeve i balege. Istom mješavinom omazivali su se zidovi, na koje su se pribijale trstika ili letvice, i to ukoso kako bi se omaz što čvršće zalijepio za drvenu građu s vanjske strane kuće, ali i s unutarnje. Omaz s vanjske strane zida mogao je u potpunosti prekriti drvenu građu (hiža mazanka), ili dijelom, tako da je premazana bila svaka druga greda zajedno sa spojevima (pisana hiža mazanka). Vanjska i unutarnja strana zidova kuće, zmazane, omazane, krečile su se vapnenim mlijekom – mješavinom gašena vapna i vode u koju se dodavala modra ili zelena galica, pa su kuće imale fasade u tonovima plave i zelene boje. Kako su u razmjerno malenu stambenom prostoru živjele mnogočlane obitelji, prepoznatljive su tradicijske zagorske drvene kuće prizemnice s tlocrtom u obliku slova »L« ili s tlocrtom na plitki ključ. Radi povećanja stambenoga prostora, konstrukcija kuće proširivala se za još jednu štiblicu, manju sobu u kojoj se samo prespavalo (zimi se najčešće nije grijala); gradila se bočno, a u linearnome slijedu na štiblicu se nadovezao ganjk, mali balkon. Krovna konstrukcija prekriva kuću zajedno s balkonom. Postoje tradicijske obiteljske kuće koje su ispod prostora za stanovanje imale podrume, zidane od kamena lomljenca, za čuvanje hrane i vina. Podrumski je dio kuće često bio dijelom, sa stražnje strane i/ili bočno, ukopan u zemlju. Tada bi se iznad konstrukcije pravokutnoga tlocrta postavljala drvena građa po opisanome načinu gradnje kuća. Unutrašnjost tradicijske zagorske kuće prizemnice najčešće je bila raspoređena u nekoliko prostorija. Ulazilo se u manju lojpu, pretprostor (odatle se moglo drvenim ljestvama ili stubama ulaziti u dilje, potkrovlje), u produžetku kojega se nalazila črna kuhja, kuhinja, a s lijeve i s desne strane sobe: hiža i štiblica. Hiža je bila najveća prostorija u kući, u kojoj se svakodnevno okupljala obitelj uz objede i ondje provodila vrijeme, pa se u toj prostoriji nalazio veći dio krušne peći. Krušna peć imala je ložište u kuhinji, radi spravljanja hrane, dok je zidani dio peći bio smješten u hiži i služio je za zagrijavanje prostora. Od namještaja, u hiži su se obično nalazili veći stol, kutna klupa i nekoliko stolaca, krevet, komoda, gredenc (kuhinjski ormar), te manji dijelovi namještaja. Na zidovima hiže nalazili su se kipeci, svete slike, a u kutu iznad kutne klupe raspelo, koje se u nekim dijelovima Zagorja ukrašavalo vijencem cvijeća od krep-papira. U tradicijskoj arhitekturi Hrvatskoga zagorja izdvajaju se i hiže zidanke, kuće zidane od kamena lomljenca, te kuće u kojima su živjele obiteljske zadruge, što se prepoznaje po kuhinji, gdje su se nalazile dvije krušne peći. Pod istim krovom živjele su dvije obitelji koje su dijelile stambeni prostor, ali su vodile zasebno kućanstvo.

LIT.: D. Šarić i B. Šprem-Lovrić, Rekonstrukcija i uređenje Muzeja »Staro selo« u Kumrovcu, Kumrovec 2001. • B. Šprem-Lovrić, Tradicijska arhitektura Hrvatskog zagorja (katalog izložbe), Gornja Stubica 2008.

T. Brlek