zagorske dojilje

zagorske dojilje, seoske žene koje su zbog zarade napuštale svoju obitelj i odlazile dojiti djecu dobrostojećih gradskih, najčešće zagrebačkih obitelji, u kojima biološke majke nisu mogle ili nisu željele dojiti. Za svoju uslugu dobivale su stan i hranu te mjesečnu plaću. Vlastito dijete ostavljale su na skrb svekrvi. Pojava je osobito bila raširena u razdoblju između dvaju svjetskih ratova; dojilje su u načelu dolazile iz zagorskih sela bližih Zagrebu, a ponajviše iz bistranskoga kraja. Posrednik između dojilje i gradske obitelji najčešće je bila dječja ambulanta na Savskoj cesti u Zagrebu, gdje su dojilje obavljale i liječnički pregled. Pjesničku posvetu zagorskim dojiljama napisao je Ž. Špoljar u pjesmi Bistranjske snehe, objavljenoj 2002. u zbirci Moja Bistra.

R.