Zagorski

Zagorski (Zagorski knezovi), velikaška obitelj nepoznata podrijetla u XII. i XIII. st. s posjedima u nekadašnjoj Zagorskoj, Gorskoj i Požeškoj županiji; povjesničar Damir Karbić smatra da bi se njihovo podrijetlo moglo tražiti u srednjovjekovnoj Gorskoj županiji, gdje su se nalazili baštinski posjedi Žrnovnica zapadno od Gvozdanskoga i Stupnica kraj Pedlja. Po veleposjedu u Zagorskoj županiji i nasljednoj časti zagorskoga župana, dobili su plemićki pridjevak od Zagorja ili Zagorski (de Zagoria). Zahvaljujući bogatstvu, temeljenomu na prihodima s nekoliko većih i manjih posjeda te obnašanju visokih upravnih službi, obitelj se polovicom XIII. st. uzdignula među najuglednije velikaške obitelji srednjovjekovne Slavonije.

Prvi poznati član obitelji bio je Urban (potkraj XII. st. – prva polovica XIII. st.), koji je imao sinove Tomu (spominje se 1239–47) i Pučunju (spominje se 1239–44), zagorske župane. Nakon očeve smrti, braća su podijelila očevinu. Tomi su pripali posjedi koji su se prostirali od Krapine na zapad prema granici sa Štajerskom i županijom Vrbovec, a Pučunji posjedi Velika, Lobor, Klenovnik i Zlogonje u krajevima istočno od Krapine. U dokumentima se spominju i njihovi neimenovani posjedi kraj grebengradskoga vlastelinstva na južnim i sjevernim obroncima Ivanščice te neimenovani posjed kraj zemlje Svetoga Jurja (Belec). Dok su Tomine posjede u cijelosti naslijedili njegovi sinovi Farkaš (spominje se 1243–67), Antun (spominje se 1247) i Benedikt (spominje se 1247), zbog ubojstva Očuza, sina istoimena bana, Bela IV. oduzeo je 1239. Pučunji sve posjede. Iako ga je iste godine pomilovao, nije mu vratio oduzete posjede, nego ih je 1244. darovao varaždinskomu županu Mihaelu I. od Buzadove grane roda Hahold.

Farkaš je imao sina Gregora (spominje se 1265), a Pučunja sina Čeha (spominje se 1259–75), s kojim su Zagorski knezovi izumrli. Čeh se oženio Elizabetom Chenkovom, koja mu je preko obiteljskih veza omogućila da stupi u službu hrvatsko-ugarske kraljice Marije, Beline supruge, za koju je obavljao različite diplomatske službe. Za vjernu službu i kao kompenzaciju za oduzete obiteljske posjede ona mu je 1259. darovala posjed Dubovec (terram Dobouch) u nekadašnjoj Požeškoj županiji (šire područje današnjega naselja Vrbove nedaleko od Slavonskoga Kobaša), koji je uživao do smrti između 1275. i 1280, kada je Dubovec darovan Nikoli iz ugarskoga roda Csák.

Zagorski su bili najmoćnija plemićka obitelj u Hrvatskome zagorju u drugoj polovici XII. st. i gotovo u cijelome XIII. st. U administrativnome i sudskome pogledu njihov je veleposjed u Zagorskoj županiji bio zatvorena cjelina, no u osnovnoj strukturi činio ga je niz većih i manjih međusobno odvojenih posjeda u vlasništvu različitih članova obitelji. Iako su Zagorski knezovi bili vjerni kraljevi podanici, to nije spriječilo kralja Belu IV. da im 1239. oduzme dio obiteljske baštine i zatim je 1244. daruje varaždinskomu županu Mihaelu I. od Buzadove grane roda Hahold, čime je zauvijek okončao mogućnost pretvaranja čitave Zagorske županije u veleposjed Zagorskih knezova. Konačan udarac njihovoj vlasti u Hrvatskome zagorju zadao je oko 1267. slavonski ban i palatin Henrik II. (I.) Veliki Gisingovac (1228–1274), koji je zaplijenio sve njihove posjede te ih stavio pod svoju izravnu vlast.

LIT.: V. Klaić, Krapinski gradovi i predaje o njima, Vjesnik Hrvatskoga arheološkoga društva, 10(1909). • Gj. Szabo, Terra Dobouch: historijsko-topografska studija, ibid., 12(1912). • N. Klaić, Povijest Hrvata u razvijenom srednjem vijeku, Zagreb 1976. • D. Miletić, Plemićki grad Kostel, Kaj, 30(1997) 3–4. • K. Levanić, Isprava Zagrebačkog kaptola iz 1247. godine, Historia Varasdiensis, 1(2011).

K. Regan