Zagrebačka nadbiskupija

Zagrebačka nadbiskupija (lat. Zagrebiensis archidioecesis), crkvena upravna jedinica najviše razine, jedna je od pet rimokatoličkih nadbiskupija u RH. Ima svoju pretpovijest u Sisačkoj biskupiji iz drevnoga rimskog doba.

rimsko doba i srednji vijek. Na području današnje Zagrebačke nadbiskupije prostirala se u rimsko doba biskupija sa sjedištem u Sisku, unutar Srijemske metropolije. Na području današnje Varaždinske biskupije, koja je 1997. osamostaljena od Zagrebačke nadbiskupije, nalazila se biskupija sa sjedištem u Štrigovi u Međimurju. Vijesti o tome donose Daniel Farlati i J. Bedeković. Poznato je samo to da joj je biskup bio Dujam (Domno) i da je potpadala pod Loršku metropoliju. U burnim vremenima avarskih i slavenskih seoba u VI. i VII. st. ugasila se Sisačka biskupija, a s njom najvećim dijelom i kršćanstvo u Panoniji. Hrvatski knez Trpimir (852) smatrao je područje Sisačke biskupije stvarnim dijelom Splitske metropolije kao nasljednice prava staroga Solina. Pokušaj obnove biskupije u Sisku učinjen je, s neuspjehom, na Prvome splitskom saboru za vrijeme kralja Tomislava (925). Nakon smrti posljednjega Trpimirovića mađarski kralj Ladislav Arpadović, pozivajući se na svoja »zakonita prava« kao brat Jelene, udovice kralja Zvonimira, ušao je 1091. s vojskom u Posavsku Hrvatsku i pridobio ju za sebe i za svoju vladarsku kuću. Umjesto sebe, ostavio je u njoj kao vladara sinovca Almoša i tako ju stvarno otrgnuo od države Hrvatske. Po ondašnjem pravnom shvaćanju, on je i na crkvenome polju Posavsku Hrvatsku odvojio od metropolije u Splitu i ostale Hrvatske te osnovao u Zagrebu biskupiju oko 1094, točnije – po povijesnim vrelima – između druge polovice 1093. i prve polovice 1095. Biskupija je osnovana jer je sjeverna Hrvatska bila daleko od biskupskih sjedišta u Splitu, Kninu i Ninu. Vjerojatno je postojao i politički razlog, da se što jače utvrdi utjecaj vladarske kuće Arpadovića u Hrvatskoj. Zagrebačku biskupiju kralj Ladislav podvrgnuo je primasu u Ostrogonu, pod kojim je ostala do 1180, kada je potpala pod Kaločku metropoliju i ostala pod njom sve do uzdignuća na stupanj nadbiskupije i Hrvatsko-slavonske metropolije (1852). Papa Urban II. (1088–99), kao zaštitnik Hrvatskoga kraljevstva, nije odobravao Ladislavovu politiku prema Hrvatskoj pa se zato Ladislav obratio protupapi Klementu III. (Wibert Ravenski) i dobio od njega naknadno odobrenje za osnutak biskupije u Zagrebu. Kada je opet bilo uspostavljeno crkveno jedinstvo, Zagrebačka biskupija nastavila je činjenično postojati, bez posebnoga odobrenja zakonitoga pape, ali i bez njegova protivljenja. Tek je 1227. papa Grgur IX. potvrdio darovnice i povlastice Zagrebačke biskupije, među kojima i Felicijanovu povelju iz 1134, najstariju sačuvanu ispravu hrvatske zemlje između Save i Drave. Nije poznato postoji li Ladislavova povelja o osnutku Biskupije. Kralju Ladislavu iskazivali su nakon smrti u Ugarskoj svetačko štovanje, bez pravnoga proglašenja svetim, ali je njegovo svetačko štovanje Sveta Stolica naknadno prihvatila kao činjenicu, kao što je prihvatila i Zagrebačku biskupiju. Ladislavovo političko i vojničko djelo u Hrvatskoj ubrzo je propalo, a vojvoda Almoš već je 1095. morao napustiti Hrvatsku. Ostala je i održala se jedino Zagrebačka biskupija. No Arpadovići su se šest godina poslije vratili na hrvatsko prijestolje, ali ne silom oružja već dogovorom i ugovorom. Hrvatska je ušla u savez s Mađarskom, dvije kraljevine pod jednim kraljem, kad se mađarski kralj Koloman Arpadović 1102. u Biogradu na moru okrunio i hrvatskom krunom. Tako je ugarsko-hrvatski kralj mogao nastaviti pokroviteljsku zadaću nad Zagrebačkom biskupijom.

promjene granica. Zagrebačka biskupija graničila je u srednjem vijeku na istoku i sjeveroistoku s Pečuškom biskupijom, na sjeverozapadu sa Salzburškom nadbiskupijom, na zapadu s Akvilejskim patrijarhatom, na jugu s Krbavskom i Kninskom biskupijom i na jugoistoku s Bosanskom biskupijom. Opseg biskupijskoga ozemlja više se puta tijekom povijesti mijenjao. U vrijeme osnutka Biskupije njezine su se granice uglavnom podudarale s granicama banovine Slavonije, tj. onoga dijela Hrvatske koji je Ladislav otkinuo od hrvatske države (između Drave, Save i Gvozda) i dao sinovcu Almošu. U XIV. st. granica je na sjeveru obuhvaćala Prekmurje (župe Svi Sveti, Oltarec, Banok, Sveti Lovro, Čestreg i Sveti Juraj) i Prekodravlje (Brežnjica i Bobovec) u današnjoj Mađarskoj. Iz Prekmurja, granica se spuštala na jug, presijecala rijeku Dravu, te tekla današnjom hrvatsko-slovenskom međom na Sutli, do ušća u rijeku Savu. Od Save na zapadu obilazila je Gorjance i spuštala se dalje prema jugu, te obuhvaćala gradove Žumberak, Metliku i Črnomelj. Južnu granicu »činila je crta povučena nedaleko od Močila na Kupi do Budačkoga blizu Korane, pa kraj Slunja (ali bez njega), Cetina i Bužima do Novoga na Uni, a onda se spuštala na jug obuhvaćajući srednjovjekovne županije dubičku, sansku i vrbasku u današnjoj sjeverozapadnoj Bosni, te se nastavljala sve do Save kraj Stare Gradiške, gdje je onda Strugom i Sloboštinom te Rasaskom graničila s Pečujskom biskupijom, sve do Drave kod Viljeva« (Šišić, 1914). Njezine najdalje točke u sadašnjoj Bosni bile su Petrovac i Smoljana pod planinom Grmeč, Rastik između Banje Luke i Jajca te Glaža »na granici Usore«. U XIV. st. otrgnuto je od Zagrebačke biskupije i područje oko Metlike i Črnomlja i pripojeno Akvilejskomu patrijarhatu. Biskupija je bila najmanja u vrijeme turskih osvajanja, jer zagrebački biskup nije mogao obavljati jurisdikciju na ozemlju pod Osmanlijama. Poslije oslobođenja od Osmanlija, ozemlje se Zagrebačke biskupije povećalo u Slavoniji, jer cijela središnja Slavonija više nije vraćena Pečuškoj biskupiji, kako je bilo prije Osmanlija, nego je 1701. pripojena Zagrebačkoj biskupiji. Prestankom turske vlasti u Bosni ozemlje zapadne Bosne, koje je prije Osmanlija bilo pod Zagrebačkom biskupijom, tzv. Turska Hrvatska, nije joj vraćeno, nego je uspostavom redovitih biskupija u Bosni i Hercegovini taj dio postao sastavnim dijelom Banjolučke biskupije. God. 1777. od Zagreba je odcijepljeno Prekmurje i Prekodravlje. Prekmurje je pripojeno novoosnovanoj Sombateljskoj biskupiji, a Prekodravlje Vesprimskoj biskupiji. Najveće smanjenje Zagrebačke nadbiskupije dogodilo se 1997. i 2010. zbog osnivanja novih biskupija. God. 1997. Sveta Stolica osnovala je na ozemlju dotadašnje velike Zagrebačke nadbiskupije Požešku biskupiju sa sjedištem u Požegi te Varaždinsku biskupiju sa sjedištem u Varaždinu. God. 2010. obnovila je Sisačku biskupiju sa sjedištem u Sisku te osnovala Bjelovarsko-križevačku biskupiju sa sjedištem u Bjelovaru. Tako se Zagrebačka nadbiskupija od početka 2010. proteže na župe Prvostolnoga arhiđakonata (Gornjogradski, Maksimirsko-trnjanski, Trešnjevački, Kustošijski, Novozagrebački, Remetski, Resnički i Sesvetsko-vugrovečki dekanat), Karlovačko-goričkoga arhiđakonata (Karlovački, Dugoreško-mrežnički, bez župe Vojnić, Jastrebarski i Ozaljsko-lipnički dekanat), Turopoljskoga arhiđakonata (Velikogoričko-odranski, Samoborsko-okićki i Svetonedeljski dekanat; bez Pokupsko-vukomeričkoga dekanata i bez župa Peščenice i Veleševca), Dugoselskoga dekanata (bez župe Oborovo, koja pripada Čazmansko-moslavačkomu arhiđakonatu, ostali dekanati kojega su razdijeljeni između Sisačke i Bjelovarsko-križevačke biskupije), te Zagorskoga arhiđakonata (Krapinski, Stubički, Tuheljsko-pregradski, Zaprešićki i Zlatarsko-belečki dekanat).

uzdignuće biskupije u nadbiskupiju. Tijekom dugoga povijesnog razvoja Zagrebačke biskupije, zagrebački su biskupi više puta nastojali da se ona odcijepi od mađarskih metropolija i podigne na stupanj nadbiskupije i metropolije. To se htjelo postići na dva načina: da Zagrebačka biskupija bude proglašena nadbiskupijom i metropolijom ili da se pravno spoji sa Splitskom nadbiskupijom te da se metropolijska vlast iz Splita prenese u Zagreb. Prvi pokušaj u tome smjeru učinio je zagrebački biskup Stjepan II., ali je provala Tatara u Hrvatsku 1242. spriječila to nastojanje. Slično je pokušao u XVII. st. biskup Aleksandar Ignacije Mikulić, što je spriječila Venecija. Biskup Martin Brajković bio bi u tome možda i uspio, ali je prerano umro. Konačno je uzdignuće Zagrebačke biskupije na stupanj nadbiskupije i metropolije došlo u doba probuđene narodne svijesti, sredinom XIX. st., za što se zalagao hrvatski Sabor, naravno, uz žestoko protivljenje Mađara. Odlučni stav Sabora i bana Josipa Jelačića te zauzimanje bečkoga papinskog poslanika stožernika Mihaela Viale-Prela konačno je urodilo uspjehom: papa Pio IX. pečatnicom Ubi primum placuit, uzdignuo je 11. XII. 1852. Zagrebačku biskupiju na stupanj nadbiskupije, osnovavši novu samostalnu Hrvatsko-slavonsku crkvenu pokrajinu. U tu pokrajinu ušle su, osim Zagrebačke nadbiskupije, Bosansko-đakovačka i Srijemska biskupija, Križevačka biskupija te Senjsko-modruška biskupija. Papinski izaslanik Viale-Prela ustoličio je 8. V. 1853. u zagrebačkoj prvostolnici prvoga zagrebačkog nadbiskupa i metropolita Jurja Haulika. Senjsko-modruška biskupija ostala je u sastavu Zagrebačke metropolije do 1969, kada je sjedinjena s Riječkom biskupijom, te uzdignuta i preimenovana u Riječko-senjsku nadbiskupiju i metropoliju. Osnivanjem dviju novih biskupija 1997, Hrvatsko-slavonska crkvena pokrajina povećana je za Požešku i Varaždinsku biskupiju. Hrvatsko-slavonska crkvena pokrajina postojala je do 2008, dakle 155 godina. Papa Benedikt XVI. osnovao je 18. VI. 2008. novu, Đakovačko-osječku crkvenu pokrajinu, koja obuhvaća tri biskupije koje su dotada bile u sastavu Hrvatsko-slavonske crkvene pokrajine, a to su novoosnovana Đakovačko-osječka nadbiskupija, osamostaljena Srijemska biskupija i mlada Požeška biskupija. Istodobno je osnovao Zagrebačku crkvenu pokrajinu, koja obuhvaća Zagrebačku nadbiskupiju, Križevačku grkokatoličku biskupiju i Varaždinsku biskupiju, a od 2010. Sisačku biskupiju i Bjelovarsko-križevačku biskupiju. Kod ustanovljenja novih biskupija 1997, Požeškoj je biskupiji pripalo 85 župa slavonskoga dijela dotadašnje Zagrebačke nadbiskupije, a Varaždinskoj biskupiji 96 župa zagorsko-podravskoga dijela Zagrebačke nadbiskupije. Zagrebačka nadbiskupija u svojem devetstoljetnom postojanju imala je 75 biskupa i nadbiskupa, odnosno ako bi se dvokratno biskupovanje biskupa Eberharda brojilo dva puta, onda je imala 76 (nad)biskupa. God. 1994. Zagrebačka je nadbiskupija slavila 900. obljetnicu svojega postojanja. Tom je prigodom vjernike Zagrebačke crkve i cijele Hrvatske posjetio 10–11. IX. 1994. papa Ivan Pavao II. Zajednička misa s papom u Zagrebu bila je najveći vjernički skup ikada održan u Hrvatskoj. Papa Ivan Pavao II. drugi put posjetio je Hrvatsku 2–4. X. 1998. Tada je na veličanstvenome misnom slavlju u Mariji Bistrici proglasio blaženim zagrebačkoga nadbiskupa, kardinala Alojzija Stepinca. Treći posjet Ivana Pavla II. Hrvatskoj dogodio se 5–9. VI. 2003, kada je posjetio Rijeku, Dubrovnik, Osijek, Đakovo i Zadar. Nedugo nakon toga, 22. VI. 2003. posjetio je susjednu Bosnu i Hercegovinu. Nova životnost Zagrebačke nadbiskupije očitovala se krajem 2009. i početkom 2010. Naime, 5. XII. 2009. papa Benedikt XVI. ponovno je uspostavio Sisačku biskupiju i osnovao Bjelovarsko-križevačku biskupiju. Na čelo Sisačke biskupije postavio je Vladu Košića, dotadašnjega pomoćnog biskupa zagrebačkoga, a na čelo Bjelovarsko-križevačke, Vjekoslava Huzjaka, svećenika najprije Zagrebačke nadbiskupije, potom Varaždinske biskupije.

LIT.: D. Farlati, Illyricum sacrum, 5, Venecija 1775. • F. Šišić, Priručnik izvora hrvatske historije, 1, Zagreb 1914. • Opći šematizam Katoličke crkve u Jugoslaviji; Cerkev v Jugoslaviji 1974, Zagreb 1975. • A.Lukinović, Zagreb: devetstoljetna biskupija, Zagreb 1995. • J. Batelja i dr., Zagrebački biskupi i nadbiskupi, Zagreb 1995. • A. Škvorčević (ur.), Zagrebačka biskupija i Zagreb 1094.–1994.: zbornik u čast kardinala Franje Kuharića, Zagreb 1995. • T. Petrić (ur.), Šematizam Zagrebačke nadbiskupije, Zagreb 1996. • S. Razum (ur.), Zagrebačka crkvena pokrajina (zbornik radova), Zagreb 2004.

S. Razum