Žimbrek, Ladislav

Ladislav Žimbrek, Razgovori o književnosti, Zagreb 1936.

Žimbrek, Ladislav, književnik, publicist i prevoditelj (Varaždin, 21. I. 1901 – Zagreb, 9. IV. 1972). Pučku školu pohađao je u Bednji, a malu realnu gimnaziju u Krapini (1913–17). Više gimnazijske razrede polazio je u Zagrebu u II. realnoj gimnaziji, gdje je pokrenuo đački list Zvono i objavio prve pjesme, te u Varaždinu u Kraljevskoj realnoj gimnaziji, gdje je kao šestoškolac sudjelovao u pokretanju časopisa Naše doba, a kao učeniku sedmoga razreda u gradskome mu je kazalištu 1919. na scenu postavljena drama Noćna posjeta (doživjela dvije izvedbe), zbog čega je morao napustiti varaždinsku gimnaziju te je osmi razred završio u Vukovaru. Isprva je studirao medicinu u Zagrebu, Grazu i Kielu (1921–23), potom je upisao pedagogiju, filozofiju i hrvatski jezik na Filozofskome fakultetu u Zagrebu, gdje je diplomirao 1929. Za studija bavio se i novinarstvom, objavljujući u zagrebačkim glasilima Nova Evropa, Obzor i Hrvat, a nakon apsolviranja 1927. zaposlio se u Državnoj učiteljskoj školi u Karlovcu. Predavao je u gimnazijama u Kranju (1928–29), Ljubljani (1929–31), Mariboru (1931–33), Zagrebu (II, potom III. muška realna gimnazija, 1933 –43), Bijeljini i Požegi (do srpnja 1943). Od mladosti sklon lijevoj misli (1923. jedan je od osnivača studentskoga marksističkog kluba »Galileo Galilei« na Sveučilištu u Zagrebu), vratio se u Bednju i u rujnu 1943. pristupio partizanima. U poraću je obavljao različite dužnosti u izdavaštvu, prosvjeti i kulturi, isprva u Zagrebu (urednik u Nakladnome zavodu Hrvatske, 1945–46), zatim u Varaždinu (1946 –47. referent za kulturu i umjetnost u lokalnoj upravi; 1947–48. profesor u II. gimnaziji; 1948–50. direktor drame i tajnik Narodnoga kazališta »August Cesarec«) te ponovno u Zagrebu (1950–51. profesor u VIII. gimnaziji; 1951–53. urednik u Izdavačkome poduzeću Zora i 1953–63. u srednjoškolskome listu Polet). U književnosti se javljao stihovima još za gimnazijskih dana 1918, a 1925. objavio je zbirku pjesama Svjetla. U Zagrebu je izdavao i uređivao reviju Književni horizonti (1934–38) te osnovao Društvo mladih književnika (1935). Kao književni kritičar napisao je stotinjak studija, prikaza i članaka o hrvatskim i stranim piscima. Najpoznatije mu je djelo Razgovori o književnosti (1936). Prevodio je sa slovenskoga i njemačkoga jezika. Pripremio je i uredio izabrana djela Augusta Cesarca u dvanaest knjiga (1946–64). Zagorju i bednjanskomu kraju posvetio je nekoliko pjesama u zbirci Svjetla (Zagorski pejzaž u predvečerje, Moje selo, Moj dom), prozne zapise o Trakošćanu i Bednji, ratnu pripovijetku Na kraju puta (1953) i autobiografsku prozu Školovanje Augusta Brezovečkog (odlomak neobjavljena romana Dva svijeta), izišlu u šest nastavaka 1934. u Književnim horizontima. U njoj govori o školovanju u Krapini, kojoj će krajem 1940-ih pomagati vratiti malu realnu gimnaziju, a zauzimao se i za otvaranje novih pučkih škola u bednjanskome kraju. U kritičkim radovima pisao je i o zagorskim književnicima K. Š. Gjalskome, Đ. Arnoldu, F. Horvatu Kišu, I. Ladiki, jezikoslovcu J. Jedvaju, kajkavskim pjesnicima D. Domjaniću, F. Galoviću i dr.

I. Cesarec