Znika, Ivan

Znika, Ivan, kanonik (Matenci, 1629 – Zagreb, 20. XII. 1706). Podrijetlom iz obitelji koja je od XVI. st. živjela u župama Gornje i Donje Stubice. Na Sveučilištu u Beču kao pitomac ugarskoga Pázmáneuma izučio je bogoslovne nauke. Vjerojatno je nakon svršenih nauka 1653–65. službovao u hrvatskim župama u Ugarskoj (u Međimurju ili Győrskoj biskupiji). Bio je 1665–67. župnik u Krapini, od 1667. župnik je u zagrebačkoj Novoj Vesi, a 1669. imenovan je zagrebačkim kanonikom. Također je bio kanonik meštar (1669–73), arhiđakon vaškunski (1673–74), dubički (1674–77) te varaždinski (1677–82), prepošt začesamski (1682–87) i kustos Kaptola (1687–1706). God. 1688. imenovan je opatom Sv. Trojstva u Petrovaradinu, a 1702. naslovnim biskupom šibenskim i kraljevskim savjetnikom. O svojem trošku dao je tiskati djelo Pavla Rittera Vitezovića Kronika aliti spomen vsega svieta vikov (1696), koje je njemu i posvetio, te ga dao ukrasiti svojim grbom. Novčano je potpomogao tiskanje Cithare octochorde, hrvatskoga zbornika crkvenih pjesama na latinskome i hrvatskome jeziku (1701). Zaslužan je za uređenje više crkvenih zgrada Zagrebačkoga kaptola (kaptolska kurija), podizanje kapela i propovjedaonica te za pojavu mramornih kipova u Zagrebu. Oporučno je imovinu ostavio za uređenje zagrebačkih crkava.

LIT.: V. Klaić, Kanonik Ivan Znika, mecena hrvatske književnosti i umjetnosti (1629.–1706.), Bogoslovska smotra, 13(1925) 2. • M. Špikić, Spasimo Znikinu kuriju! Vijenac, 1. VII. 2010.

V. Dugački i R.