Zorić, Josip

Zorić, Josip, svećenik, političar i pisac (Oratje kraj Krapinskih Toplica, 20. X. 1837 – Dugo Selo, 8. VIII. 1904). Pučku školu, gimnaziju i biskupsko sjemenište polazio je u Zagrebu, a 1859. zaređen je za svećenika. Služio je kao kapelan u Brckovljanima, potom kao vjeroučitelj u varaždinskoj gimnaziji, a 1865. nadbiskup Juraj Haulik imenovao ga je župnikom župe sv. Martina u Prozorju kraj Dugoga Sela. Sjedište župe 1900. premješteno je u Dugo Selo, gdje je Zorićevim zauzimanjem i unatoč velikim otporima sagrađena nova crkva po projektu H. Bolléa. Uz pastoralnu službu, osobito je bio posvećen gospodarskomu i društvenomu napretku dugoselskoga kraja. Širio je prosvjetu među pukom; 1859, kao kapelan u Brckovljanima, izabran je za tajnika dugoselske podružnice Gospodarskoga društva, a 1882. u Dugome Selu osnovao je Pripomoćnu zadružnu štedionicu i bio njezin prvi predsjednik. Kao član Narodne stranke, zatim Neovisne narodne stranke, obnašao je dužnost zastupnika Dugoga Sela u tri saziva Hrvatskoga sabora. God. 1857. objavio je u Katoličkome listu prvu raspravu Sveti križ, potom i prijevode Molièreova Škrca i romana Fabiola engleskoga kardinala Nicholasa Patricka Wisemana. Sve do smrti uređivao je pučki prosvjetiteljski list Prijatelj naroda. Napustivši političko djelovanje, desetak se godina intenzivno bavio pisanjem. Objavio je sedam opsežnih pripovijesti i romana. Prvu skupinu čine »pripovijesti iz seljačkoga života«: Jagica i Mijo (1892), Segregacija u Jurjevici (1894) i Ruža (1899). Drugu skupinu čine »pripovijesti iz nedavne prošlosti«: Grof Borovački i Jelka Večerićeva (1890), Žrtva materina (1895), Pavao Pavlović (1897) i Borba i pobjeda (1899). Sva su mu djela pisana pučkim stilom za širu čitateljsku publiku. U njima tematizira život posavskoga i zagorskoga seljaka, građana i vlastele te društvene i političke prilike druge polovice XIX. st. O njegovu literarnom stvaralaštvu izišle su i mnoge kritike i osvrti u tadašnjim književnim časopisima i novinama. Zorićevo ime danas nosi osnovna škola u Dugome Selu. Ponešto podataka o njemu ostavio je i K. Š. Gjalski u svome zapisu Za moj životopis (1898), gdje ga se sjeća kao svoga vjeroučitelja zbog kojega je zavolio romane, te u Rukoveti autobiografskih zapisaka (1923), gdje ga je opisao kao »simpatičnog okruglog svećenika«.

LIT.: I. Brajdić, Otrgnuti iz zaborava jednog vrsnog pučkog pisca!, Marulić, 32(1999) 2. • isti, Josip Zorić – začetnik hrvatskog pučkog romana, ibid., 37(2004) 5.

V. Horvatić-Gmaz