žveplo

žveplo, sumpor; od bavarskoaustrijske imenice śwëpel. U kajkavskoj književnosti oblikovali su se oblici odnosno replike žveplo (srednji rod) i žvepel (muški rod), njihove odimenske sufiksalne izvedenice žveplast (sumporast) i žveplen (sumporni), glagol žvepliti (sumporiti), i glagolska imenica žveplenje (sumporenje), a zabilježeni su i u rječnicima: Dikcionaru (1670) Jurja Habdelića, Gazophylaciumu (1740) I. Belostenca i Lexiconu latinum interpretatione Illyrica, Germanica et Hungarica locuples (1742) A. Jambrešića. U kajkavskome jezičnom korpusu potvrđene su i replike žveplenica (kolibica u kojoj se proizvodi sumpor), žveplenka (šibica) i žveplišče (nalazište sumpora). U enologiji, dezinfekcija podruma i održavanje zdravlja drvenih bačvi provodi se paljenjem žveplenih traka. UBaladama Petrice Kerempuha (1936) M. Krleža često je upotrebljavao atribut žvepleni (žvepleni ogenj; žvepleni turski meči; žveplena pesja sarma; žveplena gungula, žveplena košulja i dr.), nastojeći njegovom sugestivnom uporabom pojačati ekspresivne naturalističko-nadrealističke slike očaja, mučenja, stradanja i patnje: Galge, šibe, sohe, žganje, / žveplene vruče skolke, / prangeri i klade / i smerti druge tolke, / pak v turnu i v gajbi kervave parade, / za kmetsku glavu tanec bez pomenjše gnade, / ni v peklu još ni bilo tak smolave balade / da ne bi gladnuš bogec ki od glada krade / na kraju konca zvitezil svoje jade..., ili Paličje, korbači, Herodešove šibe, / tenfaju denes bogce kak krepane ribe. / Nad žveplenim ognom zmučeno lice / jene reš spečene copernice...

J. Lukec