alodij

alodij (allodium), dio vlastelinstva pod izravnom upravom vlastelina, slobodan od svih stega, davanja i dužnosti, odnosno dio vlastelinstva koji vlastelin obrađuje i iskorištava po vlastitoj volji. U Hrvatsko-Ugarskome Kraljevstvu podrijetlo alodija većinom je obiteljsko pa se u hrvatskim pisanim spomenicima za alodij upotrebljavaju pojmovi plemenšćina ili bašćina, koji mogu imati i šire značenje. Alodijalni dio vlastelinstva obrađivali su zavisni seljaci, a vlastelinu je bilo zabranjeno pretvarati dio vlastelinstva s kmetskim selištima (urbarijal ili rustikal) u alodij. Alodijalni dio vlastelinstva nije bio teritorijalno cjelovit, već se sastojao od niza raštrkanih i međusobno odvojenih dijelova po cijelome vlastelinstvu. Najvrjednije poljoprivredne površine u sastavu alodija bili su vlastelinski vinogradi (vineae allodiale ili gradski vinogradi), a najveću površinu alodija zauzimale su vlastelinske oranice (terrae allodiales, dvorne ili gradske zemlje). Uz njih, alodijalni dio vlastelinstva činili su još vlastelinski vrtovi (horti), voćnjaci (pomaria), ribnjaci (piscinae) i šume (silva). Na velikim zagorskim vlastelinstvima bilo je više alodija, a njihova su se središta oblikovala uz vlastelinsku kuriju ili dvorac . Od XVI. st. na zagorskim vlastelinstvima nove alodijalne površine dobivale su se krčenjem nenaseljenoga zemljišta i protupravnim širenjem alodija na kmetska selišta. Tijekom druge polovice XVI. st., a osobito u XVII. st., mnogi su alodiji zbog siromašenja vlastelina bili prepuštani vlastelinskim službenicima kao naknada za službu ili davani u zalog drugim plemićima, čime je započelo zemljišno osipanje vlastelinstava. Najviše alodijalnih posjeda nastalo je na cesargradskome, krapinsko-kostelskome, susedgradsko-stubičkome i viničkome vlastelinstvu. U Hrvatskome zagorju najpoznatiji zakupnici alodija bili su članovi pohrvaćene talijanske obitelji → Čikulin.

LIT.: J. Adamček, Agrarni odnosi u Hrvatskoj od sredine XV do kraja XVII stoljeća, Zagreb 1980.

K. Regan