Čikulin

Čikulin (Chiccolini, Chiculini, Chikuliny, Cykulin, Czikulin, Czykuliny), pohrvaćena plemićka obitelj podrijetlom iz Pesara u Italiji. Početkom XVI. st. jedan od Čikulina, Franjo I. (Cicolino de Cicolinis), došao je u Rijeku. U izvorima se spominje kao nobilis de Pesaro et Fiume. Bio je riječki sudac (1518) i vijećnik (1528). Sljedećih nekoliko naraštaja Čikulina vezano je uz Rijeku, a obavljali su crkvene i vojne dužnosti i službe te su se bavili trgovinom. Jedan je od najistaknutijih članova obitelji Julije (? – 1643). Rodio se u Rijeci, a nakon školovanja u Grazu, bavio se trgovinom i zaradio znatan novac. Juraj IV. Zrinski 1599. imenovao ga je upraviteljem svih njihovih vinodolskih i primorskih imanja, kao i imanja u Zagrebačkoj županiji. Sjedište je imao u Vinodolu, odakle je 1600–12. vodio vinodolsku trgovinu, koja se do tada davala u zakup mletačkim trgovcima. Izvori ga navode kao dobrotvora cijeloga kraja, organizatora obrane od Osmanlija te obnovitelja zapuštenih crkava. Zahvaljujući uspješnoj trgovini za Zrinske, razvio je i vlastitu trgovinu kroz koju se postupno bogatio te počeo posuđivati novac mnogim drugim velikašima. Stekavši golem imetak i mnoge posjede u Hrvatskoj, postao je jedan od najbogatijih velikaša u prvoj polovici XVII. st. Oženio se sa Sofijom Rattkay, kćerkom Ivana II. Rattkaya i Ane Konjski, koja mu je u miraz donijela dijelove susedgradsko-stubičkoga posjeda. Od njezine braće Petra III. Šimuna Rattkaya i Gašpara kupio je 1613. dio Donje Stubice, 1614. sa suprugom Sofijom kuriju u Oroslavju, a 1615. posjed i kuriju Laduč kraj Brdovca, gdje se nastanio nakon što su ga Zrinski izbacili iz službe oko 1610. U sporu sa Zrinskima Julije se uspio obraniti pred sudom te se sporazumio s Nikolom VI. Zrinskim da će mu nadoknaditi štetu ili mu dati jedno od svojih imanja. No, spor između Čikulina i Zrinskih razvukao se sve do 1679. Dok se sporio sa Zrinskima, uspio je isposlovati potvrdu staroga plemstva, koju je car Matija II. Habsburgovac priznao njemu i njegovim nećacima Franji III., Petru II. i Ludoviku III. posebnom poveljom, kojom im je podijelio ugarsko-hrvatsko plemstvo i grb. Car Ferdinand II. podijelio mu je 1628. barunat. Postao je vlasnik Pribića kraj Jastrebarskoga, dijelova Podsuseda i Donje Stubice te Balandosa u Slovačkoj koje je dobio od svoje žene Sofije, a s grofom Petrom III. Erdődyjem i njegovom ženom Anom Marijom Gregorijanec sklopio je 1623. ugovor, kojim je otkupio sve založene dijelove susedgradskoga posjeda koje su držali servitori (u Prigorju Brdovečkom, Pušći, Kraju, Laduču i Mariji Gorici), a 1643. od njih je kupio i njihov dio Lužnice. Do 1630-ih Julije je, uz Nikolu II. Malakoczyja, postao jedan od najvećih posjednika na nekadašnjemu susedgradsko-stubičkome vlastelinstvu i vjerovnik starim susedgradsko-stubičkim posjednicima: Gregorijancima, Rattkayima i Erdődyjima. Zahvaljujući bogatstvu i poduzetnosti, Julije je opet okupio velike dijelove nekadašnjega susedgradsko-stubičkoga vlastelinstva, koje se raspalo na sitne posjede zbog njihove zaduženosti. Početkom 1640-ih držao je u svojemu vlasništvu Susedgrad, Oroslavje, dio Donje Stubice, Konjščinu, Kalinovac, Ogled, Lužnicu, Nove dvore kraj Zaprešića i Balandos u Trenčinskoj županiji (današnja Slovačka). U dokumentima se potpisivao kao libero baroni ac domino in Zomszedvar et Sthubycza (1633) ili liber baro de Oroslavye, Ztubicha et Zomszedvar (1639). Umro je 1643. u Oroslavju. Imao je kćer Anu Margaretu, koja se 1637. u Oroslavju udala za Ivana Kristofora Herbersteina, i sina Franju IV. (? – 1679), koji se školovao u isusovačkim kolegijima u Zagrebu i Grazu i cijeli život posvetio vojničkoj službi. Oženio se 1646. Juditom Keglević, a 1660. postao je kraljevski kapetan konjaništva u Križevačkoj krajini, koju mu je ustupio Ivan II. Vojković. Služio je u odredima hrvatskoga bana Nikole VII. Zrinskoga u ratovima s Osmanlijama. Posebno se istaknuo junaštvom u obrani utvrde Kaniže 1660. Uživao je veliko povjerenje Bečkoga dvora te bio vrlo dobro upućen u vojno-politička zbivanja. Svojim utjecajem pomogao je da isusovačka gimnazija u Zagrebu 1671. postane akademija. Bio je u izaslanstvu koje je 1673. kralju Leopoldu II. izrazilo vjernost hrvatskih staleža i podnijelo molbu da Nikolu Erdődyja imenuje banom s neokrnjenom banskom vlašću. Nastavio je širenje svojih posjeda te je postao vlasnik dijela krapinsko-kostelskoga vlastelinstva, koje je 1661. naslijedila njegova supruga, a 1679. medvedgradskoga i šestinskoga posjeda s kućom Petra Zrinskoga u Zagrebu, koje mu je dodijelila Ugarska komora kao podmirenje duga Zrinskih na temelju potraživanja oca Julija. Kralj je 1685. potvrdio tu odluku, a posjedi su preneseni u vlasništvo Franjinih nasljednika, udovice Judite i njegove djece. Kako bi još više unaprijedio gospodarski razvoj svojih posjeda, Franjo IV. uspio je od kralja Leopolda I. 1657. dobiti važan privilegij za održavanje sajmova, i to pod Susedgradom te kod crkava u Stenjevcu, Pušći, Kraljevu Vrhu, Brdovcu i Oroslavju. Iz braka s Juditom Keglević imao je kćer Mariju Elizabetu (? – 1708) i sinove Krstu (1680–1697) i Stjepana (1654–1698). Marija Elizabeta bila je udana za baruna Ivana Herberta Moscona. Dobila je u miraz grad Krapinu s posjedom i polovicu dobra Lužnice. Imali su četvero djece: Josipa Leopolda, Sigismunda Herbarda, Mariju Julijanu (1693–1760), koja se udala za francuskoga baruna Petra II. Josipa Sermagea (1688–1746) i Mariju Maksimilijanu (? – 1724), udanu za zagrebačkoga podžupana Ivana Hyaczinthyja. Prilikom diobe posjeda njihove majke 1712, Josip Leopold naslijedio je Krapinu, Marija Maksimilijana Lužnicu, a Marija Julijana Mickovo. Krsto se školovao u Grazu i Beču, a nakon toga posvetio se vojničkomu zvanju. Bio je zapovjednik utvrde Brkiševina (kraj Pokupskoga). Kao kapetan banske tjelesne straže dočekao je na obali Drave 1693. zajedno s podbanom Stjepanom Jelačićem i kanonikom P. A. Češkovićem novoga bana Adama Batthyányja, pod čijim je zapovjedništvom 1697. ratovao s Osmanlijama u sjevernoj Bosni oko Babote. Te godine kralj Leopold I. imenovao ga je poručnikom karlovačkih arkebuzira. U braku s Marijom Viktorijom Nayhauss imao je blizance, koji su umrli u dječjoj dobi. Krstin brat Stjepan studirao je u Grazu, Beču i Bologni. I on se posvetio vojničkoj službi, 1672. postao je zapovjednik konjaništva križevačke krajine, 1695. Sabor ga je imenovao prisežnikom Banskoga suda, 1696–97. obavljao je službu banskoga namjesnika i istodobno predsjedavao Hrvatskim kraljevinskim konferencijama. Pavao Ritter Vitezović posvetio mu je kao prijatelju jednu od svojih knjiga anagrama u zbirci Fata et vota sive Opera Anagrammaton (1699), Juraj Patačić u svojemu djelu Gloria Collegii Ungaro-Illyrici Bononiae... sive Viri honoribus et gestis illustres, qui ex hoc collegio prodiverunt (1699) latinsku odu, hvaleći njegove zasluge. Bio je oženjen ugarskom barunicom Barbarom Viczay, koja se istaknula kao dobrotvorka mnogih crkava. Imali su troje djece – kćer Tereziju, koja se 1741–42. spominje kao nadstojnica zagrebačkoga samostana klarisa, te sinove Sigismunda Ignaca (1682 – ?), o kojem se ne zna gotovo ništa, i → Ivana Franju (1681–1746), koji je bio posljednji potomak obitelji Čikulin. Budući da nije imao potomstva, najveći dio dobara, po njegovoj oporuci, trebao je pripasti samostanima i crkvama, a tek trećina njegovoj sestrični, Mariji Julijani Sermage, rođ. Moscon, koja je kao jedina zakonita nasljednica nastojala osporiti oporuku. Spor je riješen tek 1755. u njezinu korist te su posjedi obitelji Čikulin pripali obitelji Sermage.

LIT.: E. Laszowski, Porodica Čikulin, Zaprešićki godišnjak, 6(1996). • Lj. Ivančan, Potomci plemena Ake, Vjestnik Kr. hrvatsko-slavonsko-dalmatinskog zemaljskog arkiva, 7(1905). • B. Čičko, Oroslavje do kraja XVIII. stoljeća, Hrvatsko zagorje, 7(2001) 1.

B. Čičko