Aquae Iasae

kompleks antičke arhitekture i virtualna rekonstrukcija

kompleks antičke arhitekture i virtualna rekonstrukcija

urbanistički razvoj

Aquae Iasae, rimsko naselje na prostoru današnjih → Varaždinskih Toplica. Glavni razlog kontinuiranoga naseljavanja i života na tome području tijekom tisućljećâ bili su izvori termalne ljekovite sumporne vode. Arheološka istraživanja potvrdila su da je isti izvor u uporabi neprekidno od rimskoga doba, a vjerojatno i u predrimsko doba, kada je to područje naseljavao panonsko-keltski narod → Jaza (otuda naziv rimskoga naselja). Procvat su Aquae Iasae doživjele za careva iz dinastije Antonina. U drugoj polovici II. st. stradale su za provale Markomana, a potkraj III. st. u provali Gota. Početkom IV. st. obnovio ih je car Konstantin Veliki (zvane i Aquae Constantinae). Potkraj IV. st. opustošeno naselje preplavila je termalna voda, koja je preko njega nataložila debeli sloj sedre.

Sustavnim istraživanjima, koja su započela 1953. pod vodstvom Arheološkoga muzeja u Zagrebu i Zavičajnoga muzeja Varaždinske Toplice, u gradskome parku otkriven je kompleks rimske arhitekture na površini od 6000 m². Zahvaljujući izvoru termalne vode, naselje se razvijalo kao lječilišni centar, o čemu svjedoče mnogobrojni natpisi, tj. zahvale korisnika ljekovite vode, isprva vojnika, a poslije i civilnoga stanovništva te visokih državnih činovnika iz različitih dijelova Rimskoga Carstva. Natpisi su ponajviše sadržavali posvete nimfama zaštitnicama sumpornih vrela. Urbanistički razvoj bio je prilagođen položaju glavnoga izvora termalne vode. Na najvišoj terasi, oko izvora, nastao je središnji kultni prostor i zdravstveni sadržaji. Ondje su otkrivene reprezentativne javne građevine: kupališna zgrada s bazilikom, forum okružen trijemovima te kapitolij s hramovima posvećenima Jupiteru, Junoni i Minervi. Na nižim terasama smjestio se stambeni dio naselja, a u podnožju obrtničko-trgovački dio i sajmište. Najstariji dio kupališta, iz I. st., nalazi se u jugozapadnome dijelu kompleksa, a sastojao se od pravokutnih prostorija i bazena, u koje je voda jednostavnim kanalom dovođena iz izvorišta, te kupališne bazilike, koja je s kupalištem bila povezana zapadnim bočnim vratima. U ranocarskome razdoblju kupalište je bilo velikih dimenzija, vjerojatno zbog velike frekventnosti vojske. U doba careva Hadrijana i Antonina Pija (II. st.), u drugoj građevinskoj fazi kupališta, novoizgrađenim su se dijelovima, uz vojnike, služili i građani. Novo je kupalište obuhvaćalo već postojeću kupališnu baziliku, ali se više primaknulo glavnome izvoru, a došlo je i do promjene u tlocrtu. Uvedeni su polukružni prostori s nadsvođenim prostorijama, a kupališnoj je bazilici izgrađen sjeverni portal, koji ju je povezao s prostorijama kupališta, dok je zapadni portal zazidan. Kupalište i bazilika bili su u to doba opremljeni sustavom za grijanje (hipokaust), a nađeni su i mnogi ulomci zidnih slika. U to je doba već bio formiran forum te istočni i zapadni trijem s monumentalnim stubištem, koje je povezivalo hramove i forum. U središtu foruma nalazio se izvor, oko kojega je u II. st. podignut nimfej. Središnji, najveći hram bio je posvećen Jupiteru, istočni Junoni, a zapadni Minervi. Pred ulazom u Minervin hram pronađen je njezin kip s postamentom (prva polovica II. st.), jedan od najljepših primjera kiparstva noričko-panonskoga umjetničkog kruga. U drugoj polovici III. st. kapitolij i forum pretrpjeli su oštećenja. Obnovom su produljeni bočni trijemovi, popločen je forum te promijenjena razina kupališta. U IV. st. nastupila je najveća obnova naselja, o čemu svjedoči natpis koji spominje da je Konstantin dao obnoviti sve trijemove i ukrase koji su stradali u požaru. Prostorije kupališta iz IV. st. iznimno su dobro sačuvane, a izgrađene su većim dijelom na mjestu ranije građevine. Na više mjesta očuvane su zidne slike, a u prostorijama koje su bile zagrijavane nađeni su dijelovi sustava za grijanje – vanjska ložišta i stupići od opeke ispod podova, odakle je topli zrak strujao kroz šuplje opeke na zidovima. Ugradnjom apside u IV. st. zatvoren je središnji portal bazilike te je zamijenjen bočnim prolazima. Na njezinim su zidovima također sačuvane zidne slike. Ne može se pouzdano odrediti kada je bazilika pretvorena u sakralni prostor – to se vjerojatno dogodilo tijekom IV. st., na što upućuje ulomak zidne slike s prikazom glave svetca s aureolom, kao i prigradnja s južne strane koja je vjerojatno služila kao krstionica. Na sjevernoj strani južnoga zida te prigradnje pronađen je i dio freske koji je najvjerojatnije dio prikaza ograde rajskoga vrta.

LIT.: Aquae Iasae – nova otkrića iz rimskog razdoblja na području Varaždinskih Toplica (katalog izložbe), Zagreb 2015.

K. Filipec i R.