Varaždinske Toplice (grad)

plan Grada

Gornje mjesto, oko 1920.

župna crkva sv. Martina Biskupa, XIV–XVIII. st.

Varaždinske Toplice, grad na krajnjem sjeveroistočnom dijelu Zagorja i sjedište gradske uprave u sastavu Varaždinske županije; 1606 stanovnika. Smještene su na obroncima Topličke gore nad dolinom rijeke Bednje. Naseljene su od paleolitika, a u III. i II. st. pr. Kr. naseljavalo ih je panonsko pleme Jazi, na čijem se prostoru u antičko doba nalazilo rimsko naselje → Aquae Iasae (I−IV. st.), koje je idućih nekoliko stoljeća bilo zdravstveno, kulturno i gospodarsko središte, a sastojalo se od većega arhitektonskog sklopa javnoga kupališta na najvišoj sedrenoj terasi Topličkoga gorja, stambenih zgrada na obroncima i obrtničkih radionica i trgovina u podnožju. Procvat je doživjelo za careva iz dinastije Antonina. U drugoj polovici II. st. stradavaju za provale Markomana, a potkraj III. st. u provali Gota. Početkom IV. st. obnavlja ih car Konstantin I. Veliki (zvane i Aquae Constantinae), od toga su danas sačuvani ostatci kupališne zgrade s bazilikom, kamenoga foruma i kapitolija s hramovima posvećenima Jupiteru, Junoni i Minervi. Naselje se u srednjovjekovnome razdoblju spominje 1118. kao zadužbina Zagrebačke biskupije pod nazivom Toplissa. Oko posjeda izbio je sukob Zagrebačke i Varaždinske biskupije, koja ga pripaja, no temeljem povelje kralja Bele III. vraćen je 1181. Zagrebačkoj biskupiji (u vlasništvu koje je bio do 1946). Ban Mikac Mihaljević dodijelio je naselju 1336. sajmišnu povlasticu (potvrđivana do XVIII. st.), a 1420. stekao je status vlastelinskoga trgovišta sa slobodno izabranim općinskim sudcem, što je utjecalo na razvoj trgovišta i sajmova koji su održavani uz prvu župnu crkvu, koja je bila srušena u tatarskim provalama (1241−42), i poslije na mjestu današnjega trga. Zbog sukoba sa susjednim vlastelinima, Kaptol je 1376. oko crkve dao podignuti poligonalni kaštel s kružnim kulama kojemu su tijekom osmanske opasnosti u XVI. st. dograđene istočna i zapadna kula, grabište i lančani most; god. 1540. Osmanlije su opljačkale okolicu Toplica, popalile trgovište i u ropstvo odvele oko 500 osoba. Nedaleko od kaštela nalazilo se drveno kupalište u koje je termalna voda dovođena otvorenim kanalom te se srednjovjekovno naselje oblikovalo kao Gornje mjesto (oko kaštela i kupališta) te kao Donje mjesto (podgrađe). Kaštel je 1695. pregrađen u barokni dvorac za kaptolske namještenike, grabište je zatrpano 1753, a dio kula pretvoren je u stambeni prostor. God. 1796. kaštel je pregrađen u trokrilni jednokatni dvorac, sa središnjim neogotički oblikovanim rizalitom na sjevernome pročelju, vanjska pročelja rastvorena su prozorima, a unutarnja arkadama u prizemlju. Južnu stranu dvorišta dvorca zatvara jednobrodna barokizirana (1762) gotička župna crkva sv. Martina Biskupa (spominje se od 1334), zvonik koje dominira naseljem. God. 1765. crkva dobiva orgulje iz radionice Antona Römera iz Graza, a 1881−84. dva mramorna oltara (sv. Katarine i sv. Barbare) iz Zagrebačke katedrale, koje je 1738. izradio Francesco Robba. Barokna propovjedaonica iz XVIII. st. prenesena je u lađu, koju je sa svetištem 1885. oslikao Marko Antonini. Bočni oltar Žalosne Gospe rad je tirolskoga majstora Josefa Oblettera (1911). Lijevo i desno od oltara su ploče s imenima župljana poginulih u Prvome svjetskom ratu. Jednokatni župni dvor iz XVIII. st. nalazi se s južne strane crkve, a s njezine sjeverozapadne strane nalazi se prostrani kupališni kompleks. Gotička kapela Svetoga Duha spominje se 1497, rekonstruirana je 1649, a barokizirana 1774. Pretpostavlja se da je izgrađena na ostatcima stare župne crkve koja je stradala za tatarskih provala. Opasana je obrambenim zidom u kojem su sačuvane puškarnice, a do XIX. st. okruživalo ju je groblje na kojem je pokopan Antun Kukuljević Sakcinski. U naselju se nalazila i osmerokutna kapelica Svih svetih na groblju (srušena 1907) i kapelica sv. Ane, od koje se sačuvao gotički kip sv. Ane (danas u niši obližnje kuće). Pil sv. Fabijana i Sebastijana iz 1772. pregrađen je poslije u nišu, unutarnji zid koje je oslikan prikazom svetaca. Na groblju se nalazi pil Majke Božje iz 1890. Kuća Kirinić iz 1526. smatra se najstarijom stambenom građevinom u naselju te ima sačuvani podrumski i prizemni kasnogotički prostor te, uz kompleks kaštela i crkve, predstavlja najstariji i najvredniji spomenik svjetovnoga kasnogotičkoga stambenog graditeljstva u Varaždinskim Toplicama. U blizini se nalazi drvena seoska kuća iz 1801. u koju je smještena etnografska zbirka Zavičajnoga muzeja Varaždinske Toplice. Tijekom XIX. st. uređuje se park (1820; s brončanim spomenikom Luje Bezeredija), obnavljaju crkvena zdanja, grade građanske kuće (dio izgradio Antun Samobor). Školska zgrada izgrađena je 1878 (škola se spominje od 1480), DVD Varaždinske Toplice osnovan je 1889, a Hrvatska čitaonica 1907. God. 1875. Varaždinske Toplice postaju sjedište Topličkoga kotara i dobivaju današnje ime, a status grada stječu 1997. Zavičajni muzej Varaždinske Toplice (osnovan 1937, smješten u prizemlju dvorca) i Arheološki muzej u Zagrebu od 1953. provode arheološka istraživanja antičkoga sklopa kupališta (Arheološki park Aquae Iasae). U gradu djeluje mjesna Turistička zajednica, KUD Toplice (od 1980) i ogranak Matice hrvatske (od 1995). Temeljitu obnovu orgulja župne crkve izveo je 1993. Wolfgang Julius Braun, a zahvaljujući njima, Varaždinske su Toplice uključene u program Varaždinskih baroknih večeri.

lječilište. U antičko doba grade se terme uz izvor tople vode (između 160. i 170), u kojima su se liječili pripadnici rimskih legija. O tome svjedoče ostatci kupališne zgrade s bazilikom, a u Zavičajnome muzeju čuvaju se mnogobrojni pisani izvori vezani uz liječenje i ozdravljenje. U srednjem vijeku nastavljena je uporaba termalne vode u lječilišne, higijenske i rekreativne svrhe te se u kaptolskoj ispravi iz 1420. navodi da su mještani dužni održavati kanale i kupališta. God. 1606. Kaptol je naložio da se umjesto drvenoga kupališnog zdanja sagrade kupališta od kamena, što je djelomično učinjeno. Johann Leopold Payer načinio je prvu analizu mineralnih voda, opisujući ljekovitost Varaždinskih toplica (1709), koje je opisao i Heinrich Johann Nepomuk von Crantz, služeći se podatcima i uzorcima koje mu je poslao → Ivan Krstitelj Lalangue, koji ih je posjetio 1772. te objavio svoje opise (1779), a spominje ih i Balthazar Hacquet (1784). Nakon požara koji je uništio staro drveno kupalište, 1779. Kaptol je izgradio novo kameno, nazvano Konstantinova kupelj. Početkom modernoga kupališnog lječilišta smatra se 1820, kada je sklopljen ugovor s varaždinskim magistrom kirurgije Adamom Beilom o liječničkome nadzoru nad kupališnim lječilištem. Isprva je nadzor bio u ljetnim mjesecima, a 1838. uvedena je stalna služba kupališnoga liječnika. Prvi je tu dužnost obavljao Josip Kalasancije Schlosser, koji je napisao knjižicu o ljekovitosti toplica Die Heilquelle zu Teplitz nächst Warasdin (1839). O njima su pisali Michael Kunić (1828), Ivan Krstitelj Tkalčić u djelu Sumporne toplice kod Varaždina u Hrvatskoj (1869), Adolfo Veber Tkalčević, koji u djelu Varaždinske toplice (1876) opisuje pogodnosti koje lječilište pruža, te Andrija Longhino (1903). God. 1819. na mjestu drvenoga kupališta podignute su pučke kupelji (Josipova kupelj), a na mjestu prijašnje gostionice sagrađen je 1821. dvokatni kupališni hotel – Konstantinov dom. Kad mu je 1871. dograđeno zapadno krilo, imao je 92 sobe. Rimski vodovod rekonstruiran je 1824, god. 1836. preuređena je te dograđena zgrada kaptolskoga skladišta i vinskih podruma u kupališni hotel, a modernim hotelom postao je i Stari grad (kaštel). God. 1844. izgrađena je nova Pučka kupelj u Donjemu mjestu. Pred Prvi svjetski rat srušena je zgrada stare Josipove kupelji i na njezinu mjestu sagrađen je 1910. istoimeni hotel s 54 sobe i 16 kabina za kupanje. Tada je toplice godišnje posjećivalo 5000–6000 gostiju iz cijele Austro-Ugarske Monarhije. Tijekom Prvoga svjetskog rata dio kupališnih zdanja (Konstantinov dom) pretvoren je u vojnu bolnicu, čime je počela rehabilitacija osoba s invaliditetom. Kupališno-lječilišna djelatnost ponovno se razvijala u međuratnome razdoblju, kada se uvela električna rasvjeta u sva kupališna zdanja i u dio naselja, a poboljšana je i vodoopskrba kupališnoga lječilišta te se uvela autobusna veza sa Zagrebom. Za Drugoga svjetskog rata kupališni objekti teško su stradali, a 1946. prestala je višestoljetna kaptolska uprava nad toplicama i sve je preuzelo Ministarstvo zdravlja NRH. Započelo je uređenje postojećih objekata, a gradnja novih otvorenih bazena započela je 1960-ih. Od 1964. djeluje Bolnica za reumatske bolesti i rehabilitaciju, a 1981. izgrađen je hotelski kompleks »Minerva« s 579 kreveta. Današnji razvoj zdravstvenoga turizma u Varaždinskim Toplicama veže se uz → Specijalnu bolnicu za medicinsku rehabilitaciju Varaždinske Toplice, koja djeluje kao suvremeni rehabilitacijski centar s 936 kreveta, raspoređenih u pet zgrada: Stari grad, Konstantinov dom, Lovrina kupelj, Terme i Minerva.

termalni izvori. Prva geološka istraživanja radi zaštite termalnih izvora u Varaždinskim toplicama proveo je austrijski geolog Carl Voyt (1890), koji je odredio vanjske i unutarnje zaštitne zone oko termalnih izvora te pretpostavio da je za njihovu pojavu najvažniji periadriatski lineament. Ujedno je istaknuo da termalno vrelo Klokot »spada potom medju najljekovitija vrela Europe«. Tada su zapadno od glavnoga izvora postojala još tri manja vrela, temperature 24–25 °C. Najjače sporedno vrelo imalo je izgled »muljnoga vulkana«, u koji se moglo ugurati cijelo deblo. Mulj (peloid) iz toga vrela dugi je niz godina korišten za liječenje, a danas je to topla bara iz koje istječe malo mlake vode (18 °C). Dva su slabija izvora presahnula. Voyt je prvi iznio ideju o vadoznome podrijetlu termalne vode, ali to nije bilo prihvaćeno. D. Gorjanović-Kramberger (1904) smatrao je, zbog blizine tufova, da je termalna voda vulkanskoga podrijetla i da izvire na sjecištu balatonskoga rasjeda sa zonom andezita i pršinaca. Stanko Miholić (1940. i 1952) kemijskim je analizama dokazao da je termalna voda vadoznoga podrijetla, ali je ipak pretpostavio da sumporovodik potječe iz vulkanskih ekshalacija. Na temelju novih geoloških istraživanja i istražnoga bušenja ustanovljeno je da se termalno vrelo Klokot pojavilo na sjecištu antiklinalne strukture i poprečna topličkoga rasjeda. Bušenjem je utvrđeno da vruća sumporovita voda teče po granici propusnih trijaskih dolomita i nepropusnih egerskih klastita, a nalazi se na dubini 20–26 m. Uz tu geološku granicu, na sjevernim obroncima Kalnika postoje slojevi smeđega ugljena koji sadržava puno sumpora, pa se može pretpostaviti da se dio vode prikuplja u tome području. Drugi dio vode nakuplja se duž gorskoga niza Ivanščice te pritječe po dnu sinklinale Mihovljan–Podrute. Termalna vrela nalaze se na istoj strukturi kao i izvori slane naftne vode kraj sela Slanje te dio mineralizacije najvjerojatnije pritječe i po tjemenu antiklinale. To potvrđuju i kemijske analize sedre kojima je ustanovljeno da je »prva« termalna voda bila puno slanija od današnje. U termalnoj vodi nema izotopa 14C, a to znači da je ona starija od 40 000 godina. Na dugotrajnost i veliku izdašnost izvora upućuju tri međusobno odijeljene nakupine sedre, koja je mjestimice debela oko 40 m. Sedra se taložila duž uzdužnoga rasjeda na kojem se nalazi izvor Klokot. Poslije su zbog izdizanja Varaždinsko-topličkoga gorja nastali bočni jarci te se sedrena zavjesa raspala u tri dijela. U njezinu (najstarijem) zapadnom dijelu bila je špilja, koja je uništena prilikom eksploatacije sedre. Temperatura vode bila je ujednačena tijekom posljednjih 150 godina te je varirala od 56 °C do 58 °C. Iz mnogobrojnih se dokumenata može vidjeti kako je tijekom posljednjih 130 godina varirala izdašnost glavnoga izvora. Živko Vukasović smatra (1879) da je dnevna izdašnost izvora bila 70 000–74 000 vedara, a Voyt da je bila 77 000 vedara, što preračunato iznosi 40,5–44,5 l/s. Potom se njegova izdašnost smanjila, pa je iskopan 2,05 m dubok bunar u kojem je razina vode bila 0,45 m. On je davao oko 18 l/s vode, temperature 56 °C. Nakon 1962. bunar je zatrpan, a termalna voda dobivala se iz bušotine (B-1), čija je izdašnost bila 45–50 l/s. Termalna voda koristi se za liječenje ozljeda i bolesti kralježnice, reumatskih bolesti, neuroloških stanja i bolesti, ortopedskih bolesti i deformacija te za rehabilitaciju bolesnika.

LIT.: J. Čabrian i dr., Pregled povijesti Varaždinskih Toplica, Varaždinske Toplice 1973. • Varaždinske Toplice: kulturno-povijesni i turistički vodič, Varaždinske Toplice 1995. • Zagorske toplice u prošlosti: Spas of Hrvatsko zagorje throughout history (katalog izložbe), Gornja Stubica 1997. • B. Filipan, Varaždinske toplice i naselja, traganje za izvorima, 1, Varaždinske Toplice 2005.

A. Kaniški, D. Vojak, V. Dugački i A. Šimunić