arhitektura XX. i XXI. stoljeća

kaznionička zgrada, 1914, Lepoglava

Dom kulture, potkraj 1930-ih, Lepoglava

župna crkva sv. Jurja Mučenika, Stjepan Podhorski, 1939–42, Đurmanec

arhitektura XX. i XXI. stoljeća. Arhitektura prve polovice XX. st. (razdoblje moderne) kao i suvremeno graditeljstvo u drugoj polovici XX. st. sve do danas, na području Zagorja nisu zastupljeni s toliko prepoznatljivih spomenika kao razdoblje → historiczima koje im je prethodilo. Izgradnja u XX. st. poštovala je zatečeno stanje. Središta naselja uglavnom su zadržala naslijeđenu parcelaciju, a u slučaju uništenja povijesne građevine, poput staroga grada u Ivancu, ostatci kojega su srušeni 1959, lokalne su se vlasti odlučile prostor ostaviti praznim. Zanimljiv je primjer Lepoglave, formacija koje ovisi o prostornoj dominaciji crkve sv. Marije i pavlinskoga samostanskog kompleksa koji je u XIX. st. bio prenamijenjen u kaznionicu. Uz njih je 1914. podignuta nova kaznionička zgrada u obliku zvijezde, koja se u to doba smatrala vrhunskim europskim dometom zatvorske arhitekture. U odnosu na dva dominantna sadržaja, sakralni i kaznionički, rasporedio se ostatak naselja. Jačanjem obrta i manufakturne proizvodnje intenzivirala se industrijska izgradnja, no nakon Prvoga svjetskog rata naselja su stagnirala zbog centralizacije kapitala i intenziviranja proizvodnje u velikim središtima, što je ostalo vidljivo sve do danas. Vrijedan primjer industrijske arhitekture je sklop tvornice Jugokeramike, izgrađen u Zaprešiću 1951. po projektu Arhitektonskoga ateliera Vitić. Tijekom XX. st. u mnogim naseljima izgrađeni su stambeni objekti, i to uglavnom na rubnim zonama povijesnih jezgri. Posljednja dva desetljeća obilježila je intenzivna izgradnja te poticanje tzv. poduzetničkih zona, skupina zgrada koje ne postižu nikakvu poveznicu sa starijom arhitekturom. Zgrade javne namjene vrlo su rijetke, a sadržaji namijenjeni kulturi i obrazovanju nedostatni. U mnogim manjim mjestima nalaze se školske zgrade izgrađene krajem XIX. st., često u blizini mjesne crkve (poput Vinice ili Bednje), dok je većina škola izgrađena nakon Drugoga svjetskog rata. Kino u Bednji, sagrađeno u glavnoj ulici nakon Drugoga svjetskog rata, bilo je jedan od rijetkih primjera kojim se poticalo širenje popularne kulture i kulturnih sadržaja u manjem mjestu, a danas više nije u funkciji. Dom kulture u Lepoglavi nepravilna je tlocrta, smješten u omanjem parku. Izvorni oblik, zasnovan krajem 1930-ih, s vremenom je promijenjen, čime je značajnije narušena razmjerno skladna modernistička koncepcija gradnje. U središtu Klanjca 1976. otvorena je Galerija Antuna Augustinčića, izgrađena po projektu Antuna Lozice. Smještena u nekadašnjem voćnjaku franjevačkoga samostana, zgrada od cigle naglašenoga krova sastoji se od dviju jednakih dvorana povezanih hodnikom. Okružena je parkom skulptura. Muzej krapinskih neandertalaca izgrađen je 2010. u neposrednoj blizini prapovijesnoga nalazišta Hušnjakovo, s kojim čini cjelinu. Projektirali su ga paleonotolog Jakov Radovčić i arhitekt Željko Kovačić, osmislivši koncepciju polušpilje-dvorane ukopane u brežuljak, unutar koje je uređen postav koji posjetitelje vodi kroz cjelokupnu geološku prošlost: od nastanka Zemlje, preko početaka civilizacije, do suvremenoga doba, s posebnim naglaskom na važnost zbirke krapinskih neandertalaca. Od vanjštine je vidljivo jedino pročelje, obloženo miocenskim žutim pijeskom i reflektirajućim staklenim panelima u kojima se ogleda okolna priroda. Figure neandertalaca izradila je francuska kiparica Elisabeth Daynès, poznata po hiperrealističkim dermoplastičkim skulpturama. Idejni projekt muzeja evolucije za istu lokaciju izradio je i arhitekt Vjenceslav Richter 1966. Po njegovoj zamisli, muzej je trebao biti ovalna volumena i spiralno riješene unutrašnjosti.

Današnje doba obilježava odmak od tradicije te podizanje predimenzioniranih građevina neprilagođenih starijoj arhitekturi. U nekoliko mjesta, poput Ivanca, unutar zone širega središta grade se građevine koje mijenjaju karakter naselja (trgovački centri, zgrade banaka i sl.). Interpolacije suvremenih zgrada su rijetke, ponajprije zbog očuvanosti povijesnih naselja. U središtu Lepoglave zamjetna je dispozicija stambenih zgrada iz nekoliko razdoblja, vidljivih stilskih obilježja. Duž glavne ceste, nedaleko od kaznionice, stambene kuće tlocrta u obliku slova »H«, građene sredinom XIX. st., obilježene su stiliziranom dekoracijom od cigle. S druge strane ceste manje je stambeno naselje građeno između dvaju svjetskih ratova, iza kojega je u novije doba dograđeno nekoliko zgrada iz programa Poticane stanogradnje. Stambena zgrada sagrađena 2003. po projektu Ive Letilović i Morane Vlahović u sklopu programa Poticane stanogradnje u Krapinskim Toplicama višestruko je nagrađivana građevina. Odabir tamnosmeđega drva kojim je izvedena vanjska oplata upućuje na tradicionalnu drvenu arhitekturu toga podneblja te na element pučkoga rukotvorstva – tzv. kozolce na kojima se sušilo sijeno na poljima i livadama. Unutrašnjim rasporedom prostorija i organizacijom stanovanja na više razina postignuto je da svaki stan funkcionira poput obiteljske kuće.

U većini primjera sakralne arhitekture izgrađene u XX. st. zamjetna je dominacija neostilske tendencije, s pomoću koje je uspostavljen kontinuitet oblika zadržan kroz dulje razdoblje. To je osobito vidljivo u crkvama sv. Jurja Mučenika u Desiniću (1902) i sv. Nikole u Krapini (1903), izgrađenima na mjestu starijih crkava, po projektu Josipa Vancaša. Izvorne gotičke dijelove Vancaš je uravnotežio s novoizgrađenim elementima. U crkvi sv. Nikole suzdržanim oblikovnim principom i monokromijom najavljeni su avangardni utjecaji moderne arhitekture, rijetke na području Hrvatskoga zagorja. Župna crkva sv. Jurja Mučenika u Đurmancu, podignuta 1939–42. po projektu Stjepana Podhorskoga, neostilska je reinterpretacija nadahnuta izvornom starohrvatskom arhitekturom, a osobito je uspjela drvena stropna konstrukcija s naglašenim gredama u unutrašnjosti nad rotondom. Današnja crkva sv. Mihovila Arkanđela u Mihovljanu izgrađena je 1972–76. po nacrtima Zvonimira Vrkljana na mjestu starije crkve, uništene u Drugome svjetskom ratu. God. 1947. na temeljima srušene crkve, po projektu Aleksandra Freudenreicha, započela je izgradnja nove građevine kao prve poratne crkve u Hrvatskoj. Od gradnje se nakon nekoga vremena odustalo, a ostao je samo zvonik, uz koji je 1972. izgrađena novoprojektirana crkva. Nacionalno svetište s crkvom Uznesenja Blažene Djevice Marije u Mariji Bistrici, u koje hodočasnici dolaze od 1684, više je puta bilo dograđivano, a jednu od značajnijih obnova vodio je od 1879. arhitekt H. Bollé. Zbog velikoga broja hodočasnika svetište se 1968–71. ponovno proširivalo i dograđivalo po nacrtima arhitekta Stjepana Planića, koji je prilikom gradnje ostao vjeran osobnim funkcionalističkim načelima u arhitekturi. Strogi oblici i volumeni integrirani su u povijesno zdanje, pozornost je posvećena hortikulturnom oblikovanju, a odabir materijala išao je u prilog suvremenome izričaju koji se u raznim segmentima diferencirao od povijesnih stilova. God. 1998. u svetištu je po nacrtima Marijana Hržića i Zvonimira Krznarića izgrađena i Crkva na otvorenome s oltarom i Zidom ufanja i nade. Minimalističkim stilom te pažljivim odabirom oblika i materijala zaokružena je sakralna cjelina.

U mnogim naseljima u novije doba izgrađene su crkve i poklonci neprimjerene prostorne artikulacije, neprikladnih volumena i eklektične zidne dekoracije, što u mnogim slučajevima govori o nedostatku razumijevanja i sposobnosti da se suvremenim oblicima ostvari sakralni karakter.

Prirodni ambijent Hrvatskoga zagorja izrazito je lijep i na najbolji mogući način uokviruje povijesna urbana i ruralna naselja, zalazeći i u njihovu unutrašnjost. U mnogim mjestima zamjećuje se odnos prema krajoliku, a uvođenjem (ili zadržavanjem) zelenih površina u naseljenim mjestima dolazi do prožimanja prirodnoga i izgrađenoga okoliša.

LIT.: D. Vujčić, Antun Augustinčić i Galerija u Klanjcu, Hrvatsko zagorje, 11(2005) 1–2. • Krapinsko-zagorska županija – Umjetnička topografija Hrvatske, 4, Zagreb 2008. • V. Krklec, Muzej krapinskih neandertalaca – vremeplov kroz pretpovijest, Vijesti muzealaca i konzervatora, 2013.

S. Križić Roban