balneologija

Stubičke toplice 1950-ih godina

Varaždinske toplice, termalni izvor

Sutinske toplice, stara kupelj

balneologija, znanost koja proučava metode liječenja s pomoću prirodnih termalnih i mineralnih voda i muljeva (peloida). Uporaba termalnih izvora za liječenje započinje prije pisane povijesti. Od davnine su izvori smatrani sjedištem božanstva vrela pa se kupanje u vrelu ili pijenje vode držalo vjerskim činom koji dovodi do ozdravljenja, a božanstvu su se prinosili darovi. U antičko doba na vrelima su postavljane zavjetne ploče, spomenici i žrtvenici. Značajka pučke balneologije su duge kupelji koje su trajale satima, pa i danima, te pijenje velikih količina vode. U najstarije doba za kupanje su služili prirodni bazeni koji su često nastajali oko izvora, a poslije su kaptirani. Uz kupanje je bilo uobičajeno i puštanje krvi. Rimljani su upotrebljavali kupke u termalnoj vodi, parne kupke i inhalacije u prirodnim špiljama, gdje su uz vruću vodenu paru izbijali i plinovi, te peloidna omatanja. Rimske kupke sastojale su se od okrugla natkrivenog bazena i većega četverokutnog bazena pod vedrim nebom. U natkrivenome prostoru nalazile su se katkad i kade. Većina rimskih kupki u Europi razorena je za seobe naroda ili uništena u potresima i poplavama. U srednjemu vijeku pojedini su liječnici (salernska škola) preporučivali uporabu termalnih voda i peloida te tada nastaju i prvi prikazi i udžbenici balneologije. Liječenje se provodilo dnevnim kupkama, kojima je prethodilo uzimanje klistira i puštanje krvi. Kupke su u to doba imale otvorene bazene, koji su često bili jedini upotrebljivi ostatci rimskih građevina ili su uređeni poslije te su pretežito bili lokalnoga značenja. Kada je potkraj srednjega vijeka broj posjetitelja počeo rasti, započela je izgradnja bazena za odličnike u zgradama, a stari otvoreni bazeni prepušteni su siromasima. Za tople kupke upotrebljavale su se drvene kade, postavljene u zajedničkoj prostoriji. Mineralne kupke upotrebljavale su se za liječenje različitih bolesti, a u XVI. i XVII. st. zbog nagloga širenja luesa i vjerskoga otpora, počelo se kupanje, ponajprije u zajedničkim bazenima, sve manje prakticirati, ali se zato sve više pila mineralna voda, posebno kiselica, i to na samome izvoru, a voda se počela puniti u boce i izvoziti. Krajem XVIII. st. ponovno se, uz pijenje, sve više rabe kupke u termalnoj vodi, ali i u običnoj hladnoj vodi, u rijekama i moru, a početkom XIX. st. i u slanjačama.

Balneologija se znanstveno utemeljuje tek početkom XIX. st., ponajprije kemijskim analizama mineralnih voda. Danas je balneologija priznata grana medicine koja se razvija usporedno s fizikalnom medicinom. U prirodnim lječilištima, uz prirodne ljekovite čimbenike, uključujući i klimu, djeluju i drugi čimbenici, kao što su: promjena okoline, hrana, posebni lječilišni režim, a također i psihološki učinak, uvjetovan prirodnom ljepotom kraja u kojem leži lječilište, koje, uz odgovarajuću opremu, služi i za rekreaciju. Tradicija liječenja vodom u Hrvatskom zagorju potječe još od rimskoga doba, o čemu najbolje svjedoči naziv Aquae Iasae za Varaždinske Toplice, kao i sačuvani kupališni ostatci iz toga razdoblja. Tijekom srednjega vijeka tek imena pojedinih mjesta govore o tome da su topli izvori bili poznati njihovim stanovnicima, no prvi spomeni kupališta potječu iz XV. st., ponovno u Varaždinskim Toplicama. U XVIII. st. → Ivan Krstitelj Lalangue posjetio je toplice u Varaždinskoj i susjednoj Zagrebačkoj županiji i ostavio svoje opise Varaždinskih, Stubičkih, Krapinskih, Tuheljskih i Sutinskih toplica u djelu Tractatus de aquis medicatis regnorum Croatiae et Sclavoniae etc. etc. iliti Izpisavanje vračtvenih vod Horvatskoga i Slavonskoga orsaga i od načina nje vživati za potreboču ljudih (1779). Također, u XVIII. st. kupališta je opisao i Balthazar Hacquet, među ostalim i tzv. krvavu kupelj u Krapinskim toplicama. Johann Leopold Payer načinio je prvu analizu mineralnih voda, opisujući ljekovitost Varaždinskih toplica, u djelu Modicum medicum; sive Regni Sclavoniae thermarum, in inclyto Varasdinensi comitatatu; ad venerabile ac antiquissimum Capitulum almae Ecclesiae Zagrabiensis jure dominii spectantium succincta et dilucida descriptio (1709), koje se smatra našom najstarijom balneološkom knjigom. Detaljniji opisi liječenja vodom potječu iz doba biskupa M. Vrhovca, koji je 1806. postao vlasnikom Stubičkih Toplica i ondje na termalnim izvorima sagradio moderno lječilište. Ljekovitost vode tih toplica opisao je J. Šitić, u Physisch-chemische Beschreibung des im löblichen Agramer Comitate befindlichen Sztubitzer Bades (1814), koji je istodobno nastojao popularizirati važnost liječenja vodom, ukazujući i na važnost Krapinskih toplica. Šitić se u toj knjižici pozivao i na povijesne izvore, ističući kako je N. Istvánffy u djelu Historiarum de rebus Ungaricis (1622) izrijekom spomenuo i ljekovitost Stubičkih toplica. U prvoj polovici XIX. st. opise i analize zagorskih ljekovitih vrela dao je P. Kitaibel, koji je u Hydrographia Hungariae (1829), među ostalim, opisao Varaždinske, Krapinske, Sutinske i Stubičke toplice; posljednje spominje A. B. Krčelić, a opisao ih je i Heinrich Johann Nepomuk von Crantz, koji je opisao i Sutinske toplice i napravio prvu analizu kakvoće vode, posluživši se podatcima i uzorcima koje mu je poslao Lalangue. Također je proučio Sutinske i Tuheljske toplice, a svoja opsežna ispitivanja mineralnih i termalnih voda u Habsburškoj Monarhiji sažeo je u djelu Gesundbrunnen der Öesterreichischen Monarchie (1777), na temelju podataka koje je dobio od Lalanguea, koji je kupalište posjetio 1772. Povijest toplica te kemijski sastav i ljekovitost stubičkih vrela opisao je i Franz Baumbach u knjižici Physisch-chemische Untersuchung der Mineralquellen von Sztubitza in Croatien (1820), u kojoj je objavljen i prilog Antuna Hartiga, upravitelja lječilišta u Stubičkim toplicama, o ljekovitosti mineralne vode s opisom uspješno izliječenih slučajeva. Istodobno je Mihal von Kunić objavio vrijedan topografski zapis Varaždinskih toplica, Historisch-topographische Beschreibung des vortreifflichen Varasdiner Töplitzer Schwefelbades im Königreiche Croatien (1828), dok je Tuheljske toplice opisao Eduard Josef Koch u Die Mineralquellen des gesammten österreichischen Kaiserstaates in topographischer, historischer, physikalisch-chemischer und therapeutischer Beziehung (1845). Na Varaždinske, Stubičke i Krapinske toplice osvrnuo se i O. Utješenović Ostrožinski u okviru knjige Die Naturschätze im nordlichen Croatien mit einer geologischen Übersichtskarte (1879). Autor prve monografije o Krapinskim toplicama, s balneološkim opisom kupališta, je V. L. Tanzer (Die Mineralquellen zu Krapina-Töplitz nächts Rohitsch in Croatien, 1861). I kupališni liječnik → Dominik Bancalari izdao je monografiju o Krapinskim toplicama Der Curort Krapina-Töplitz und seine warmen Quellen und Bäder (1868), s namjerom da upozna liječnike s toplicama i njihovom ljekovitom vodom, a kupališne goste sa svime što bi ih moglo zanimati – kupališnim redom, mogućnošću dolaska do toplica, gdje mogu stanovati i hraniti se, kao i sa cijenama. Donosi i kemijske analize vode. O Krapinskim toplicama i njihovim mineralnim vodama pisao je i Anton Rak u djelu Das Mineralbad Krapina-Töplitz in Croatien (1876). Mineralnim vodama Krapinskih i Stubičkih toplica, kao i kemijskom analizom voda Varaždinskih toplica, bavio se Karl Ritter von Hauer u Untersuchung des Mineralwassers von Stubitza in Croatien (1856), Chemische Analyse der Schwefeltherme Warasdin-Töplitz in Croatien (1858) i Die Mineralquellen von Krapina-Töplitz in Croatien (1858). D. Gorjanović-Kramberger, Ch. Steeb i Milan Melkus objavili su opsežnu monografiju Stubičkih toplica Die geologischen und hydrographischen Verhältnisse der Therme »Stubičke Toplice« in Kroatien und deren chemisch-physikalische Eigenschaften (1910), koja je, uz analizu vode svih izvora, sadržavala i topografski nacrt lječilišta, geološki prikaz termalnoga područja i hidrografski opis izvora. U tome je djelu objavljena i prva analiza radioaktivnosti voda pojedinih izvora. Biološkom analizom termalnih izvora Hrvatskoga zagorja pozabavio se Vale Vouk u Biološka analiza termalnih voda Hrvatskog Zagorja (s. a.), dok se kemijskom analizom termalnih vrela bavio Stanko Miholić u djelima Kemijska analiza termalnih vrela u Hrvatskom Zagorju (1940), Kemijska analiza termalnog vrela u Stubičkim Toplicama (1945), Istraživanje termalnih vrela Hrvatskog zagorja (1956) i Termalno vrelo Sutinskih toplica (s Katarinom Mirnik, 1956). Iako su toplice ponajviše služile kao lječilišta, u novije doba vidljivo je njihovo usmjeravanje ka zdravstvenomu, odnosno termalnomu turizmu (→ turizam). O značenju mineralnih vrela i toplica za Hrvatsko zagorje svjedoče motivi vode u grbovima Stubičkih Toplica, Krapinskih Toplica i Tuhlja, dok je u grbu Varaždinskih Toplica prikazano mitološko biće, vodeni lav.

LIT.: Zagorske toplice u prošlosti (katalog izložbe), Gornja Stubica 1997. • A. Szabo, Balneološka istraživanja o medicinskoj primjeni vode u Hrvatskoj, Gazophylacium, 12(2012) 1–2.

V. Dugački