turizam

turističko selo Vuglec Breg, Škaričevo

turizam, gospodarska djelatnost koja obuhvaća poslove vezane uz putovanja i smještaj ljudi izvan njihova prebivališta radi odmora, zabave, liječenja, vjerskih običaja, kulturnih potreba. Po statističkim podatcima, Zagorje nije među vodećim hrvatskim turističkim područjima, no zbog raznovrsnih oblika i dugotrajne tradicije, turizam ima veliko značenje.

Preteče današnjega turizma zabilježene su još u antici. U termalnome kupalištu → Aquae Iasae (Varaždinske toplice) još su se u IV. st. liječili rimski vojnici u razdobljima između vojnih pohoda, a izvori tople vode bili su poznati lokalnomu stanovništvu i u srednjem vijeku. Novi poticaj za razvoj termalnoga turizma (→ balneologija) u XVIII. st. bila je potvrda ljekovita djelovanja termalnih voda. Nakon toga, sukladno tradiciji razvijenih europskih toplica, zdravstvenih i lječilišnih središta, u zagorskim toplicama zbog liječenja i dokolice počela se okupljati i aristokracija.

Izgradnjom bazena i prerastanjem starih kupališta u lječilišta zdravstveni je turizam dobio novi razvojni impuls u XIX. st. Početkom XIX. st. u Stubičkim toplicama izgradile su se kupališne zgrade, u Varaždinskim toplicama moderno lječilište po uzoru na europska, a u Krapinskim se toplicama sredinom stoljeća otvorila kuća za goste, kupelj i kupališna dvorana. Po broju posjetitelja potkraj XIX. st. Varaždinske toplice bile su prvo, a Krapinske toplice treće lječilišno turističko mjesto u Hrvatskoj, a 1910. oba su pretekla Crikvenicu.

Hladni izvori vode iskorištavali su se i u Krapini ispod Hušnjakova brda (tzv. Krapinska mrzlica), gdje je 1903. otvoreno kupalište. Između dvaju svjetskih ratova intenzivno su se uređivale Tuheljske toplice, a ondje se otvorio i jedan od prvih kampova u Hrvatskoj.

Pojavom masovnoga turizma, utemeljenoga na konceptu »sunce i more« u XX. st., u toplicama uglavnom borave bolesnici i ljudi starije životne dobi. Izgradnjom prvih velikih hotela s više od 200 postelja u topličkim naseljima (u Krapinskim Toplicama 1969, Stubičkim 1971, Varaždinskim 1976, Tuheljskim 1982), lječilišni turizam u Zagorju dobiva suvremena obilježja. Zamah je nastupio 1980-ih sa sve većim brojem mlađih posjetitelja, koji dolaze zbog zdravstvene prevencije i rekreacije, a ne samo zbog oporavka nakon operacijskih zahvata. Danas su Stubičke, Krapinske i Varaždinske toplice, u sastavu kojih su bolnice za medicinsku rehabilitaciju, i dalje uglavnom usmjerene na lječilišni turizam. Ipak, otvaranjem kupališta i sportskih centara namijenjenih javnosti, u novije je doba vidljivo usmjeravanje turističkoga razvoja prema zdravstvenome turizmu. Poglavito je to izraženo u Termama Jezerčica. Zbog nepostojanja specijalne bolnice, Tuheljske Toplice usmjerene su isključivo na rekreacijski turizam, programe opuštanja (wellness) te pripremne programe za sportaše.

O toplicama kao nosiocima turizma u Zagorju svjedoče i podatci o broju turističkih dolazaka i noćenja. God. 2013. od ukupnoga broja dolazaka i noćenja u Zagorju čak ih je oko 40% ostvareno u općini Tuhelj (31 044 dolazaka, 69 448 noćenja). Po broju noćenja slijede Krapinske Toplice, Varaždinske Toplice, Stubičke Toplice, Donja Stubica te Marija Bistrica (12 222). Gradovi poput Krapine, Zaboka, Oroslavja, Ivanca i Zaprešića godišnje imaju do 3000 turističkih dolazaka.

Uz termalizam, druga preteča suvremenoga turizma su hodočašća. Isprva, u srednjem vijeku, bila su izrazito lokalna. Hodočašća romara u zagorska → marijanska svetišta, ponajprije u najvažnije u ovome dijelu Europe – Mariju Bistricu, ali i u ostala (Lobor, Belec, Trški Vrh, Vinagora), postaju masovnija od XVII. st. Proštenište u Mariji Bistrici podržao je i Hrvatski sabor, koji ga je proglasio nacionalnim svetištem te 1721. dao sagraditi cestu od Kašine preko Laza do Marije Bistrice. Time su stvoreni preduvjeti za snažniji, još masovniji razvoj hodočašća. Danas Marija Bistrica bilježi oko milijun posjetitelja godišnje. Nekadašnji putovi koji su povezivali marijanska svetišta, zbog potreba hodočasnika, ali i drugih ljubitelja prirode i zdravoga života, uređeni su u novije doba i označeni kao pješačke staze, tzv. marijanski hodočasnički putovi.

U XX. st. turistička je ponuda u Zagorju postala raznovrsnija pa se razvijaju kulturni turizam, vikendaštvo i izletništvo. Turistička zajednica Krapinsko-zagorske županije, u suradnji s lokalnim turističkim zajednicama, u novije doba snažno potiče i razvoj ekoturizma, temeljenoga na očuvanosti prirode, nezagađenome okolišu te ideji o zdravome životu povezanom s prirodom, potom razvoj seoskog turizma ili agroturizma, koji turistima omogućuje boravak u seoskoj sredini i sudjelovanje u radu i životu na seoskome gospodarstvu, sportsko-rekreacijskoga turizma (planinarstvo, rekreacijski lov i ribolov, motokros, biciklizam, paraglajding i sl.) te gastronomskoga turizma, temeljenoga na dugoj tradiciji vinarstva (vinske ceste) i sve traženijoj domaćoj → zagorskoj kuhinji.

Bogatstvo kulturnih spomenika (dvorci, kurije, crkve, burgovi) i kulturnih sadržaja (etnoselo, muzeji, galerije, kulturne manifestacije, parkovna arhitektura) čine atrakcijsku osnovu za razvoj kulturnoga turizma i dopuna su prirodnomu segmentu atrakcijske osnove. Srednjovjekovne utvrde danas su uglavnom ruševine i u takvome su stanju tek potencijalna turistička zanimljivost (npr. Cesargrad, Grebengrad, Milengrad, Oštrcgrad, Vinica). Većina zagorskih dvoraca, ljetnikovaca i kurija sagrađena je po uzoru na one u ostatku Habsburške Monarhije od početka XVII. do početka XX. st. Uglavnom su napušteni i u lošem stanju, manji dio ih je prenamijenjen, a samo su pojedini očuvani, obnovljeni i potpuno ili djelomično otvoreni za turistički posjet (Miljana, Gredice, Gornja Stubica, Veliki Tabor, Trakošćan). Primjer perivojne arhitekture – Arboretum Opeka – nalazi se uz istoimeni dvorac. Od sakralnih građevina, većinom građenih u gotičkome i osobito baroknome stilu, turistički su zanimljive klasicistička župna crkva u Pregradi (»zagorska katedrala«), samostanska crkva u Lepoglavi i samostanska crkva u Krapini.

Memorijalni turizam zastupljen je u Kumrovcu i obližnjem Zelenjaku (spomenik hrvatskoj himni) te u manjoj mjeri u Velikome Trgovišću (rodna kuća F. Tuđmana). Etnografski muzej na otvorenome Staro selo u Kumrovcu, s rodnom kućom J. Broza - Tita pretvorenome u memorijalni muzej, među najposjećenijim je kulturnim sadržajima, a posjećuju ga i domaći i strani turisti, osobito s područja bivše Jugoslavije. Današnji promet Staroga sela od oko 50 000 posjetitelja godišnje (47 408 posjetitelja 2013, od čega čak 45% stranih) daleko je od onoga u drugoj polovici XX. st. Kao Brozovo rodno mjesto, Kumrovec je postao mjestom sa snažnim simboličko-ideološkim nabojem i jednim od najznačajnijih mjesta tzv. političkoga turizma socijalističke Jugoslavije: 1970-ih godišnje ga je posjećivalo 500 000–600 000 gostiju iz cijele bivše države i drugih zemalja. Dolazili su i individualno, ali najčešće u grupama, u okviru obveznoga školskog programa ili na poticaj omladinskih organizacija, sindikata, umirovljenika i boračkih udruženja, i to uglavnom u obliku jednodnevnih izleta autobusima, željeznicom, osobnim automobilima ili pješačkim marševima. Nakon Brozove smrti, broj posjetitelja povećao se na približno 1,5 milijun na godinu (1981–84). U sljedećih nekoliko godina, zbog političkih i društvenih previranja, broj se naglo smanjio (oko milijun posjetitelja 1985–87; oko 200 000 ljudi 1990. i tek oko 10 000 posjetitelja 1991). Muzejski predstavljena i očuvana etnološka baština, uz prirodne zanimljivosti kumrovečkoga kraja, danas je jednako važan motiv dolaska posjetitelja kao i onaj memorijalni.

Najposjećeniji je muzej u Zagorju Muzej krapinskih neandertalaca, izgrađen kraj nalazišta Hušnjakovo – prvi paleontološki spomenik prirode u Hrvatskoj. Kao Muzej evolucije otvoren je za javnost 1971. Od svojega ponovnog otvaranja 2010, zahvaljujući modernomu izgledu i koncepciji, svrstan je među turistički najzanimljivije muzeje u Hrvatskoj (77 352 posjetitelja 2013, od toga 86% domaćih). Po broju posjetitelja, izdvajaju se još muzeji u dvorcima Veliki Tabor i Trakošćan, Muzej seljačkih buna u Gornjoj Stubici te Galerija Antuna Augustinčića u Klanjcu.

Na lokalnoj se razini kulturni turizam razvija i organiziranjem različitih manifestacija, najčešće folklornih priredbi, glazbenih festivala, sajmova, zabavnih, povijesnih i viteških igara (Tjedan kajkavske kulture u Krapini, Dani Ksavera Šandora Gjalskog u Zaboku, Sajam zagorskih vina u Bedekovčini, Viteški turnir u Gornjoj Stubici i dr.).

Potaknuto razvojem mreže prometnica, vikendaštvo se u Zagorju jače razvija od druge polovice XX. st., kada se velik broj Zagrepčana i stanovnika drugih gradskih naselja odlučuje koristiti naslijeđeno imanje, kupiti komad zemlje, manji vinograd i drvenu klijet, ili pak izgraditi stambenu kuću (vikendicu), ne bi li zadovoljio tada raširenu naviku posjedovanja nekretnine u krugu od približno sat vremena putovanja automobilom od mjesta prebivališta. Popisom iz 2011. najveći broj stanova za odmor i rekreaciju registriran je u općini Krapinske Toplice (1155), gdje je evidentirano i najviše stanova koji služe samo za najam turistima (16). Više od 600 vikendica zabilježeno je u Ivancu, Tuhlju, Stubičkim Toplicama, Donjoj Stubici, Pregradi, Varaždinskim Toplicama i Mariji Bistrici.

Svi oblici turizma u Zagorju uvelike se oslanjaju na prirodne i društvene turističke zanimljivosti, a ovisni su o zadovoljavajućoj infrastrukturi, ponajviše prometnoj i hotelsko-ugostiteljskoj. Prirodnu atrakcijsku osnovu za razvoj turizma Zagorja čine: pogodna kontinentalna klima, očuvan okoliš, pejzažna prepoznatljivost, zatim slikovit, nizak, blago raščlanjen i pitom reljef, dostatnost vodenih tokova i termalno-mineralnih izvora, čist i svjež zrak te razvijen ekosustav. Izletnici, kojih je najveći broj iz obližnjih gradova Zagreba i Varaždina, često kao glavne motive dolaska u Zagorje navode upravo prirodne turističke atrakcije te ističu da je to područje poželjna i dostupna prirodna oaza mira i tišine.

Dostupnost je, odnosno povezanost Zagorja cestovnim i željezničkim vezama, jedan od ključnih čimbenika razvoja turizma i izletništva. Zagorje je na povoljnu geoprometnom položaju u odnosu na važnija središta (zagrebačka aglomeracija, kao najvažnije ishodište domaće turističko-rekreacijske potražnje, zatim Austrija, Njemačka, Slovenija, Češka, Slovačka) i njime prolaze važni međunarodni prometni smjerovi. Osim državnih cesta, Zagorje ima i gustu mrežu cesta nižih kategorija, zahvaljujući kojoj su turistička središta lako dostupna svim posjetiteljima. U prošlosti je za razvoj izletništva, znatno više nego danas, važnu ulogu imala i željeznica. Već potkraj XIX. st. omogućavala je jednodnevne izlete iz Varaždina i Zagreba do Stubičkih Toplica, koje su upravo zahvaljujući željeznici do 1990-ih, bile popularno izletište.

Velik broj izletnika dolazi u Zagorje na jedan dan, posjećujući jedno ili više mjesta, ali pritom ne ostaje noćiti pa mnogi nisu zabilježeni u turističkim statistikama. Usporedba uobičajenih turističkih statističkih pokazatelja s nacionalnom razinom pokazuje da je boravišni turizam nedovoljno razvijen, a turistički potencijali nedovoljno iskorišteni. Smještajni kapaciteti za prihvat turista u Zagorju veoma su skromni. Ukupno 1123 smještajne jedinice u Krapinsko-zagorskoj županiji čini tek 0,3% hrvatskih. Oko 80% ukupnih smještajnih jedinica u Zagorju, a time i najviše dostupnih postelja, nalazi se u topličkim naseljima (Varaždinske, Tuheljske, Stubičke i Krapinske Toplice), u kojima su smješteni malobrojni hoteli (tek ih je dvadesetak u cijelome Zagorju). U turizmu je svega 1,7% zaposlenih, a udio prihoda od turizma iznosi 3,2% u ukupnim prihodima regije (2003).

U hotelima Krapinsko-zagorske županije, kao i u privatnome smještaju, turistički je promet u stalnom porastu. God. 2023. zabilježeno je 191 603 dolaska, odnosno 414 22 noćenja, što čini oko 1% dolazaka, odnosno 0,4% noćenja u Hrvatskoj. Gotovo dvije trećine (60%) domaći su turisti, koji ostvaruju 64% noćenja, često vikend ili višednevni boravak u toplicama (do četiri dana), u kojima se taj udio, ovisno o godini i toplicama, povećava i na oko 85% noćenja domaćih turista. Mariju Bistricu također u većoj mjeri posjećuju domaći turisti (2013. god. 57% dolazaka i 63% noćenja domaćih turista; katkada oko 80%). Iznimka je jedino grad Krapina, koji katkada zabilježi veći udio inozemnih turista od domaćih (npr. 2013. god. 1564 strana i 1045 domaćih turista). Inozemni turisti najčešće dolaze iz država najvažnijih i za hrvatski turizam u cjelini – Slovenije, Njemačke, Austrije, Italije, Bosne i Hercegovine te Mađarske.

Turizam danas promiču turističke zajednice triju županija koje obuhvaćaju zagorsko područje: Turistička zajednica Krapinsko-zagorske županije sa sjedištem u Krapini (osnovana 1995), Turistička zajednica Varaždinske županije sa sjedištem u Varaždinu (osnovana 1995) i Turistička zajednica Zagrebačke županije sa sjedištem u Zagrebu (osnovana 1998). Današnji ustroj, djelokrug i način rada županijskih turističkih zajednica određen je njihovim statutima donesenima 2010. Svaka od njih na svojem području upravlja turističkim objektima i infrastrukturom, organizira manifestacije i priredbe, izrađuje suvenire, tiska vodiče, karte i druga promotivna izdanja, snima promidžbene filmove te osmišljava razvoj turizma na području svojega djelovanja. Turističke zajednice pojedinih općina i gradova ili predjela s područja pojedine županije, članice su županijske turističke zajednice. Popularizaciji i razvitku turizma u Zagorju osobito pridonosi Turistička zajednica Krapinsko-zagorske županije. U okviru strategije razvoja turizma, osmišljene 2008, oblikovana su i promidžbena obilježja, zaštitni znak (logo) i krilatica »Bajka na dlanu«, koji se otada ističu na manifestacijama i publikacijama pod okriljem županijske turističke zajednice.

I. Crljenko