belsko (belsko-ivanečko) vlastelinstvo

belsko (belsko-ivanečko) vlastelinstvo, srednjovjekovno i novovjekovno zemljišno dobro na sjevernim padinama Ivanščice i južnim obroncima Varaždinsko-topličkoga gorja. Okosnicu vlastelinstva činilo je prostrano Ivanečko polje uz rijeku Bednju, jugozapadni rubni dijelovi Varaždinskoga polja te manja naplavna nizina uz srednji tok Bednje, od njezine sutjeske kraj Margečana na zapadu pa sve do grebengradskoga vlastelinstva na istoku. Sjedište vlastelinstva isprva se nalazilo u utvrdi → Bela, nakon njezine propasti tijekom prve polovice XVII. st. u renesansnim kaštelima Bela I i Ivanec, a poslije i u baroknome dvorcu Bela II. Uz belsku utvrdu na posjedu se nalazila i velika utvrda na lokalitetu Gradišče iznad Margečana. Na sjeveru je vlastelinstvo graničilo sa zemljama slobodnoga kraljevskog grada Varaždina, s istočne strane s grebengradskim i topličkim vlastelinstvom, s južne strane s gotalovečkim, milengradskim, belečkim, oštrcgradskim i loborskim vlastelinstvom, sa zapadne strane s krapinskim dijelom zagorskoga vlastelinstva, a od početka XV. st. s posjedima lepoglavskih pavlina.

Belsko ili belsko-ivanečko vlastelinstvo nasljednik je prostranoga veleposjeda vitezova ivanovaca, a nastalo je oko 1500, kada je Ivaniš Korvin izuzeo iz svojega jedinstvenog zagorskog posjeda zemlje utvrde Bele i Ivanca te ih zbog iskazane vjerne službe prepustio u zalog od 5600 florena svojim vjernim sljedbenicima, grofovima Ladislavu, Tomi i Franji Pethő de Gerse. U rukama njihovih potomaka vlastelinstvo je bilo sve do 1730, kada je preminuo Ivan Pethő de Gerse kao posljednji muški potomak obitelji. Tada je izbio spor između njegove udovice Barbare Falussy i kraljevskoga fiska, koji je okončan 1734. dogovorom pred Banskim stolom. Ivanovoj udovici ostavljen je Ivanec s još nekim manjim posjedima, dok je belski kaštel s pripadajućim zemljama preuzeo fisk koji ga je poklonio velikaškoj obitelji Palffy. Već 1740. kralj i car Karlo VI. Habsburgovac prodao ga je grofu Ladislavu Erdődyju Novomarofskomu za 80 000 forinti. Tom kupnjom Ladislav je stvorio golem veleposjed s obje strane Ivanščice, osnovu kojega su činila nekadašnja vlastelinstva: grebengradsko i belsko-ivanečko. U rukama Erdődyja nekadašnje se belsko-ivanečko vlastelinstvo održalo do 1817, kada je nakon duge sudske tužbe bilo vraćeno potomcima obitelji Pethő de Gerse po ženskoj nasljednoj liniji. U podjeli vlastelinstva koja je zatim uslijedila, belski dio nekadašnjega vlastelinstva s obje rezidencije stekle su obitelji Josipović, Lovinčić i Barabaš, dok je ivanečki dio vlastelinstva s utvrđenom rezidencijom u Ivancu stekao barun Adam Peharnik-Hotković, potom njegova kći Marija, udana za Nikolu pl. Fallera, te naposljetku Adamova unuka Marija Faller, udana za Filipa pl. Šarlaja. God. 1867. Šarlaji su prodali Ivanec L. Kukuljeviću Sakcinskomu, dok je 1858. barun Ivan Ožegović otkupio Belu od Josipovića i Lovinčića. Nakon što su mu 1879. i Barabaši prodali svoj udio toga posjeda, na sjevernim obroncima Ivanščice i u dolini srednjega toka rijeke Bednje stvoren je veleposjed obitelji Ožegović, središte kojega su činila dva dvorca, kapela sv. Marije s grobovima obitelji Ožegović i gospodarske zgrade među njima.

Glavna gospodarska grana vlastelinstva bilo je vinogradarstvo, koje je nosilo više od polovice ukupne poljoprivredne proizvodnje na vlastelinstvu, dok se ostala proizvodnja odnosila na uzgoj pšenice, raži te uzgoj stoke (osobito svinjogojstvo) i pčelarstvo. Početkom XVII. st. taj se omjer još više povećao u korist vinogradarstva. Budući da su ranije desetinu na području vlastelinstva ubirali ivanovci, to pravo naslijedila je obitelj Pethő de Gerse pa ono nije nikada ušlo u sastav varaždinskoga ili zagorskoga desetinskog kotara.

Belsko-ivanečko vlastelinstvo ubrajalo se u srednje velika i razmjerno dobro naseljena vlastelinstva u Banskoj Hrvatskoj, osobito u doba osmanske navale na Hrvatsku tijekom XVI. st. kada se za njegovu zaštitu podižu dva nova kaštela. Među stanovnicima vlastelinstva najbrojniju skupinu podložnika činili su kmetovi, a potom inkvilini, purgari i predijalci. U XVII. st. glavni feudalni teret zavisnih seljaka bila je tlaka.

U sklopu vlastelinstva nalazilo se trgovište Ivanec, koje se prvi put spominje 1396. u ispravi vranskoga priora Ivana Paližne ml., kojom se potvrđuju povlastice stanovništvu u slobodnome naselju Svetoga Ivana (libere vile Sancti Iohannis). U XVI. st. položaj njegovih stanovnika bio je u svemu izjednačen s položajem kmetova, zbog čega su se stanovnici Ivanca 1568–69. pobunili te zahtijevali obnovu starih privilegija, što su dijelom i ostvarili smanjenjem radne rente te obnovom prava da desetinu plaćaju u novcu. Uz Ivanec, krajem XVI. i početkom XVII. st. na vlastelinstvu je bilo 15 naselja: Lovrečan, Vuglovec, Prigorec, Vitezinić, Ponikve, Šatornjak, Stažnjevec, Osečka, Margečan, Završje (Podbelsko), Tužno, Vrhovec, Gačice, Bela i Cerje Nebojse.

LIT.: E. Laszowski, Povjesne crtice o gradu Beli u županiji varaždinskoj, Vjesnik Hrvatskoga arheološkoga društva, 7(1904) 1. • J. Adamček, Agrarni odnosi u Hrvatskoj od sredine XV do kraja XVII stoljeća, Zagreb 1980. • L. Dobronić, Posjedi i sjedišta templara, ivanovaca i sepulkralaca u Hrvatskoj, Rad JAZU, 1984, 406. • M. Kraš, Prilozi povijesti Ivanca od prvoga pisanoga spomena 1396. do 1940. godine, u: Zbornik 600 godina Ivanca, Ivanec 1997. • Zs. Hunyadi, The Hospitallers in the Kingdom of Hungary: Houses, Personnel, and a Particular Activity up to c. 1400, u: Zs. Hunyadi i J. Laszlovsky (ur.), The Crusades and the Military Orders: Expanding the Frontiers of Medieval Latin Christianity, Budimpešta 2001. • J. Belaj, Bela – ivanovački burg na Ivanščici, Prilozi Instituta za arheologiju u Zagrebu, 25(2008). • Zs. Hunyadi, The Formation of the Territorial structure of the Templars and Hospitallers in the Medieval Kingdom of Hungary, u: K. Borchardt i L. Jan (ur.), Die geistlichen Ritterorden in Mitteleuropa, Mittelalter, Brno 2011.

K. Regan