benediktinci

benediktinci, najstariji katolički monaški red koji je osnovao sv. Benedikt iz Nursije 529. u Montecassinu i dao Pravilo (Regula). Po osnovnomu načelu »moli i radi« (ora et labora) posvećuju se skrovitu životu u šutnji, molitvi i manualnome radu, kojemu poslije nadodaju škole i intelektualni rad. Velik procvat doživjeli su u karolinško doba, kada su postali nositelji crkvene i kulturne obnove, te su imali važnu ulogu u pokrštavanju germanskih, slavenskih i drugih naroda. Potkraj VIII. i početkom IX. st. započeli su misionarsku djelatnost i u Panoniji. Osobito su za njihovo djelovanje važne postavke s crkvenoga sabora održanoga 796. u taboru franačke vojske na obali Dunava u središtu avarske države, kada se razmatraju pitanja pokrštavanja Slavena i Avara. Jedini siguran benediktinski samostan u Panoniji jest samostan sv. Hadrijana u Blatnogradu (Zalaváru), koji se spominje u X. st. Pretpostavlja se da ih je bilo više, no o njima ne postoje pisani izvori već samo materijalni ostatci koji posredno upućuju na njihovu prisutnost (→ Majka Božja Gorska). Uključivanjem Panonije u okvire Ugarske potkraj XI. st. između rijeke Drave i Save osniva se više samostana te djeluju benediktinci iz samostana u Pannonhalmi. Značajan je prinos benediktinaca europskoj kulturi u širenju pismenosti (škole), znanosti i književnosti (prepisivači knjiga, pisci i znanstvenici), te razvoju poljodjelstva i obrtništva. Njihova uloga u crkvenome životu slabi od sredine XII. st.

K. Filipec