Bitka kraj Stubičkih Toplica

K. Hegedušić, Bitka kod Stubice, 1947–49, Muzej Jugoslavije, Beograd

Bitka kraj Stubičkih Toplica (Bitka kraj Donje Stubice), oružani sukob vojske Kraljevine Hrvatske i Slavonije i pridruženih krajiških postrojbi s pobunjenim seljacima 9. II. 1573. u polju između Stubičkih Toplica i Donje Stubice. Nakon što su u bitki kraj Krškoga 5. II. i u kratkoj bitki kraj Šentpetra u Štajerskoj 8. II. bili poraženi pobunjeni seljaci pod zapovjedništvom Ilije Gregorića, bila je svladana pobuna u Štajerskoj i okončan pohod zagorskih ustanika u slovenske pokrajine. Tako su stvoreni preduvjeti za obračun s preostalim pobunjenim seljacima u Hrvatskome zagorju pod vodstvom → Ambroza Gupca, čiji su se odredi nalazili u okolici Cesargrada. Gupčeve su postrojbe brojale oko 6000 naoružanih seljaka, pretežito s područja cesargradskoga i susedgradsko-stubičkoga vlastelinstva, dok je biskup i ban Juraj Drašković za borbu protiv njih u Zagrebu okupio vojsku od približno 900 konjanika i 4000 pješaka, pod zapovjedništvom podbana Gašpara Alapića, kojoj su se kasnije priključile još i dvije postrojbe haramija iz Varaždina, pod zapovjedništvom Vida Haleka. Iako su velikaši doveli svoje banderije (Alapić, Zrinski, Drašković, Erdődy, Keglević, zagrebački Kaptol), jezgru vojske činili su vojnici Banske krajine iz okolice Siska. Na vijest o ulasku banske vojske preko Laza u Hrvatsko zagorje, pobunjeni seljaci povukli su se prema Stubici. Bitka je započela sukobom na mostu preko Krapine kraj šume Bračak, gdje je poginulo oko 300 seljaka, a nastavila se u popodnevnim satima. Uoči bitke banska vojska bila je razmještena tako da je u središtu stajalo pješaštvo, a na oba krila konjaništvo. Glavna bitka trajala je četiri sata i bila je okončana potpunim vojnim slomom pobunjenih seljaka te zarobljavanjem njihovih vođa, A. Gupca i Ivana Pasanca. Pobjedom u bitki kraj Stubičkih Toplica uništen je posljednji veliki odred pobunjenih seljaka, te je time svladana trotjedna seljačka buna zagorskih i štajerskih seljaka i kmetova. Zarobljeni seljaci poslije bitke vješani su po obližnjim stablima ili teško sakaćeni rezanjem ušiju i nosova prije puštanja na slobodu, dok su zarobljene vođe bile sprovedene u Zagreb, Beč, Graz i Ljubljanu, gdje su nakon istraga većinom bili javno mučeni i pogubljeni.

LIT.: J. Adamček, Seljačka buna 1573, Zagreb 1968. • isti, Seljačka buna 1573., Kaj, 2(1969) 2. • V. Klaić, Povijest Hrvata od najstarijih vremena do svršetka XIX stoljeća, 5, Zagreb 1973.

K. Regan