Gubec, Ambroz

spomenik Seljačkoj buni i Matiji Gupcu, Antun Augustinčić, 1973, Gornja Stubica

Gupčevo poprsje, Vanja Radauš, 1968, Podsused

plakat rock-opere Gubec-beg, 1975; ZGK Komedija

Gubec, Ambroz (Ghubez, Gobec, Gubacz, Gubecius, Gubes, Gubez, Gubec beg, Guberz, Gwbez; Jambrek, Mathias, Matias, Matija), vođa Seljačke bune 1573. (Hižakovec, oko 1548 – Zagreb, ?15. II. 1573). Spominje se u popisima crkvene desetine iz 1556. i 1560. te u urbaru donjostubičkoga vlastelinstva iz 1567. u selu Hižakovcu kraj Gornje Stubice kao inkvilin koji je imao dva jutra krčevine s koje je morao davati dva kopuna i osam krajcara, a imao je i vinograd na brdu Stubičici. U povijesnim izvorima najčešće se navodi samo kao Gubec, a na nekoliko mjesta s dodatkom beg, no nigdje pod imenom Matija. To je ime u narodnu predaju, književnost i historiografiju ušlo zahvaljujući ugarskomu povjesničaru → Nikoli Istvánffyju, koji je u svojoj Povijesti Ugarske tiskanoj 1622. dao prvi opis Seljačke bune 1573. i pritom zapisao da su ustanici izabrali sebi za vođu nekoga Matiju Gupca (ducem sibi quendam Matthaeum Gubecium elegere). Tek potkraj 1960-ih i početkom 1970-ih, zahvaljujući pronađenoj arhivskoj građi, otkriveno je da se Gubec zvao Ambroz. U toj se građi navodi A. Gubec u nekoliko navrata uz → Iliju Gregorića kao glavni organizator i vođa Seljačke bune. Najranije svjedočanstvo o A. Gupcu kao jednom od vođa Bune nalazi se u zabilješci sastavljenoj 12. II. 1573. koja sadržava iskaz Ladislava Tremčića, pisara I. Gregorića, uhvaćenoga pod Susedgradom 8. II, u kojem je izdiktirao redom petnaestoricu najvažnijih vođa i zapovjednika u seljačkom savezu, pri čemu je kao vrhovne vođe (princeps) naveo I. Gregorića, na prvome mjestu, i A. Gupca (Ambrosius Guberz) na četvrtome. O djelovanju Gupca za vrijeme Seljačke bune ima tek nekoliko šturih podataka. Izvori ga spominju zajedno s Ivanom Pasancem iz Vinterovca i seoskim sucem Ivanom Magaićem iz Oroslavja kao glavne organizatore pobune na donjostubičkome vlastelinstvu. Prema iskazima nekih zarobljenih ustanika, ta su trojica izabrala I. Gregorića i druge zapovjednike koji su vodili Bunu, a činili su i seljački sud. Gubec je bio na čelu jednoga od ustaničkih odreda, sastavljenoga od pobunjenika s donjostubičkoga vlastelinstva koji je bio koncentriran oko Zaboka, zajedno s odredom Ivana Pasanca. Sa svojim odredom Gubec je, po svemu sudeći, imao namjeru krenuti na sjever prema Štajerskoj, vjerojatno u Ptuj, gdje se 2. II. nalazio nadvojvoda Karlo II. (1540–1590), s namjerom da pregovara. U prvim danima bune Karlo II., kao vrhovna vlast u unutarnjeaustrijskim zemljama, smatrao je da je riječ samo o lokalnome sukobu podložnika i vlastelina unutar općenito nestabilnih prilika zbog prijeteće osmanske opasnosti te je nastojao pregovarati s pobunjenim seljacima oko smirivanja stanja. Gubec je uspio doći samo do Krapine, gdje je, čini se, sudjelovao u razaranju obližnje kurije Šabac. Za pobunu je uspio pridobiti i podložnike na vlastelinstvu Selnica (Konjščina), jer su tamošnji seljaci na suđenju izjavili da su seljačkomu savezu prišli na Gupčev i Pasančev nagovor. Gupčev odred nalazio se u posljednjim danima pobune na području između Zaboka i Velikoga Trgovišća, gdje su pristizali dijelovi poraženih seljačkih odreda, uključujući i Gregorićev odred nakon poraza kod Šenpetra (Bistrica ob Sotli) 8. II., i povlačio se do rijeke Krapine. No kako su prema svjedočanstvu hrastovičkoga kapetana Dornberga već prije srušili most preko Krapine, banski namjesnik Gašpar Alapić dostigao ih je i porazio 9. II. između Zaboka i Stubičkih Toplica u jednome od posljednjih većih sukoba u akciji gušenja Seljačke bune. U nekoliko pisama bana Jurja Draškovića i uskočkoga zapovjednika Jobsta Josepha Thurna, nastalih nakon Bune, kao i u proturječnim iskazima pojedinih zarobljenih pobunjenika navodi se da je A. Gubec bio izabran za kralja, no ostaje otvoreno pitanje je li se to uopće dogodilo i gdje. Iz izvještaja Stjepana Gregorijanca J. J. Thurnu od 11. II. saznaje se da su pobunjeni seljaci poraženi u blizini Stubičkih Toplica i da su tom prilikom uhvaćeni njihovi vođe Mylch (Magaić), Posonaz (Pasanec) i Gebäz (Gubec), koji je među njima bio vrhovni zapovjednik (oberster haubtman). O Gupčevoj sudbini nakon toga ne zna se dovoljno. Zapisnici o njegovu saslušanju nisu sačuvani. U dosad poznatim izvorima nema ni jednoga podatka koji bi upućivao da je banski sud osudio bilo kojega pobunjenika, pa i samoga Gupca. Osuda se tek spominje kao moguća u nekoliko izvora. Juraj Drašković 11. II. pisao je caru Maksimilijanu II. i nadvojvodi Karlu II. da će Gubec-bega, kojega su seljaci imenovali kraljem, okruniti željeznom užarenom krunom za primjer ostalima tek ako vladar na to pristane te da o tome čeka upute, a J. J. Thurn 16. II. bilježi da su ga prošle nedjelje trebali okruniti za kralja (gekrönnt haben solle). Iz korespondencije J. Draškovića s kranjskim staležima 3. III. saznaje se da uhvaćeni seljaci još nisu ispitani jer od vladara još nije stigla zapovijed i pristanak, a to se nije dogodilo ni 4. V. jer je Gubec tada još utamničen (noch verhöfft), što pokazuje da je očito bio živ. Priču o Gupčevoj krunidbi u nedjelju 15. II. na Markovu trgu, po kojoj je postavljen na željezno prijestolje, a zatim okrunjen užarenom krunom i mučen užarenim kliještima, u historiografiju je uveo I. Kukuljević Sakcinski sredinom XIX. st., a slijedili su ga još neki povjesničari (Vjekoslav Klaić, Josip Hartinger).

Gupčev lik obrađen je u mnogim djelima hrvatskih umjetnika, ponajprije u književnosti, posebice u A. Šenoe, te je o njemu stvorena romantičarska predodžba koja nadmašuje činjenice dostupne iz povijesnih izvora. Već i prije Šenoe, kao povijesnu ličnost u književnost ga je uveo M. Bogović u drami Matija Gubec, kralj seljački (1859), no kao jedan od najvećih narodnih junaka prihvaćen je nakon što je A. Šenoa objavio povijesni roman Seljačka buna (1877) s Gupcem kao glavnim likom. Zahvaljujući popularnosti Šenoina romana, kult M. Gupca kao neupitnoga vođe Bune i borca za »narodnu pravicu« otada se raširio u hrvatskome narodu. Prihvatila ga je i hrvatska ljevica kao borca za prava potlačenih. Gupčevim imenom nazvan je puk sastavljen od jugoslavenskih dobrovoljaca u Sibiru nakon Listopadske revolucije. U Drugome svjetskom ratu njegovim se imenom nazivala jedna slovenska i jedna hrvatska partizanska jedinica. I u okviru komunističke ideologije nakon rata, Gupčev kult nije izgubio značenje. Štoviše, Gupca se i tada isticalo kao »najvećega sina Hrvatskoga zagorja«, uz dakako J. Broza - Tita. Osim književnika, Gupčev lik obradili su i drugi umjetnici. Slike o Gupcu izradili su Ferdo Quiqerez (Smrt Matije Gupca, 1878) i O. Iveković (Smaknuće Matije Gupca, 1921). Ivo Lhotka-Kalinski skladao je operu Matija Gubec (1948), a Ivica Krajač, Karlo Metikoš i Miljenko Prohaska autori su prve hrvatske rock-opere Gubec-beg (1975), nazvane upravo po vođi Seljačke bune. U igranome filmu Vatroslava Mimice Seljačka buna 1573. iz 1975. Gupčev lik utjelovio je glumac Fabijan Šovagović. Gupčevu bistu koja se nalazi u Aleji seljačke bune u Podsusedu u Zagrebu izradio je Vanja Radauš (1968), a Gupčev lik zauzima i središnje mjesto na monumentalnome spomeniku Seljačkoj buni u Gornjoj Stubici koji je izradio A. Augustinčić (1973). Njegovo ime nose škole te kulturno-umjetnička i prosvjetna društva u Zagorju (Gornja Stubica), u drugim krajevima Hrvatske (Jarmina, Donji Miholjac, Slavonski Kobaš), među Hrvatima u susjednim zemljama BiH (Bakovići kraj Fojnice) i Srbiji (Tavankut u Bačkoj), u hrvatskim iseljeničkim zajednicama u Europi (Njemačka, Švedska), kao i na drugim kontinentima (Australija).

LIT.: J. Adamček, Seljačka buna 1573, Donja Stubica 1968. • N. Klaić, Legenda i stvarnost u buni 1573. god., Jugoslovenski istorijski časopis, 17(1978) 1–4. • B. Čičko, Od bijesa seljaka oslobodi nas, Gospodine! Uz 430. godišnjicu Seljačke bune 1573., Hrvatsko zagorje, 8(2002) 2. • isti, Matija Gubec i Seljačka buna 1573., u: G. Horjan (ur.), Povijest, baština i kultura Krapinsko-zagorske županije, Krapina 2007. • N. Štefanec, Why Did Gubec Have to Die Dózsa’s Death? u: Gabriella Erdélyi (ur.), Armed Memory: Agency and Peasant Revolts in Central and Southern Europe (1450–1700), Göttingen–Bristol 2016.

B. Čičko