Bogović, Mirko
Matija Gubec, u: Mirko Bogović, Pjesnička djela, Zagreb 1893.
Bogović, Mirko, književnik i političar (Varaždin, 2. II. 1816 – Zagreb, 4. V. 1893). Nakon osnovne škole u Križevcima i gimnazije u Varaždinu, studij filozofije započeo je u Szombathelyju, nastavio u Zagrebu te prekinuo 1831. Potom je završio kadetsku školu u Petrovaradinu 1837. i službovao u vojsci u Varaždinu i Osijeku. Napustivši vojnu službu 1840, bavio se mjerništvom u Križevcima, a na nagovor Antuna Nemčića započeo je privatno studirati pravo. Od 1841. boravio je u Zagrebu, gdje se pridružio ilircima i radio bilježničke poslove. U Pešti je 1844. položio odvjetnički ispit, a 1845. bio je ranjen u prosvjedima na Markovu trgu (tzv. srpanjske žrtve). U Zagrebu se od 1846. bavio odvjetništvom, 1847. ušao je u državnu službu te službovao u Rijeci, Turopolju i Varaždinu. Proglašenjem Oktroiranoga ustava 1850. dao je ostavku i posvetio se književnomu radu. Kao urednik Nevena (od 1852), zbog objavljivanja pjesme Ivana Filipovića Domorodna utjeha, odslužio je 1853. pola godine zatvora. Kratko je bio urednik Kola (1853), tajnik Društva za jugoslavensku povjestnicu i starine (do 1854), nakon čega nije sudjelovao u javnome životu te se bavio gospodarstvom na svojem imanju. God. 1860. iznova je bio aktivan u politici; zastupavši unionističke, promađarske stavove kao saborski zastupnik (Politische Rückblicke in Bezug auf Kroatien, 1861), posve se udaljio od preporoditelja, što je izazvalo žestoke kritike (posebice Petra Preradovića) i rezultiralo njegovim odricanjem od zastupničkoga mandata. Kratko je bio predsjednik Čitaonice zagrebačke (1864), saborski zastupnik, veliki župan Zagrebačke županije (od 1867) te savjetnik hrvatskoga ministra u Pešti (od 1871). Nakon umirovljenja 1875. povukao se iz političkoga života i vratio u Zagreb.
U književnosti se javio pjesmama na njemačkome jeziku u Croatiji (1841), a prvu pjesmu na hrvatskome, Bjegunac, objavio je u Danici (1841). Pjesme, pripovijetke, drame i članke, o kulturnim, političkim i gospodarskim problemima, objavljivao je u Danici ilirskoj, Narodnim novinama, Agramer Zeitungu, Südslawische Zeitungu, Kolu, Nevenu, Glasonoši, Viencu, Obzoru i dr. Prve su mu pjesme, refleksivne i ljubavne, pod utjecajem dubrovačkih pjesnika i narodne poezije (Ljubice, 1844; Smilje i kovilje, 1847), a u zbirci Domorodni glasi (1848) skupio je politički angažiranu preporodnu liriku. Pripovijetke, tzv. hajdučke i protuturske (Hajduk Gojko), pseudopovijesne (Krvavi most u Zagrebu) i panslavenske tematike (Crnogorska osveta, Slava i ljubav), te humoreske (Šilo za ognjilo) redovito je objavljivao u Nevenu, okupivši ih poslije i u knjizi Pripoviesti (1859). Nakon pada apsolutizma, za koji je pisao antiapsolutistički intonirane i nacionalno jasno opredijeljene povijesne drame (Frankopan, 1856; Stjepan, posljednji kralj bosanski, 1857), ponovno je pisao satirične pjesme (Vinjage, 1–4, 1861 – 78; Slike i prilike, 1848) i aforizme (Strjelice, 1878). Objavio je više brošura na njemačkome (Zur bosnischen Frage, 1880; Lanze für den Schriffahrtskanal Rugvica – Agram, 1881; Ursachen und Wirkungen, 1884) i prevodio s njemačkoga, skupljao narodne pjesme, zagonetke i poslovice, a u rukopisu su mu ostali nedovršena drama Stari i mladi Hrvati, satirični ep Grabancijaš đak i brošura Zur Abwehr.
Kao sin upravitelja imanja Žige Szogyenyja, Bogović je djetinjstvo proveo u Zagorju, na plemićkome posjedu u Grani kraj Novoga Marofa i u obližnjem Gotalovcu, što je utjecalo na odabir književnih tema u novelama Grad Gotalovec, Ubojstvo na Greben-gradu i Vidov-dan na Lobor-gradu.
Bogović je prvi u hrvatsku književnost uveo povijesni lik → Ambroza (Matije) Gupca, i prije A. Šenoe, u pseudopovijesnoj drami Matija Gubec, kralj seljački, objavljenoj 1859. u Zagrebu »brzotiskom D. Albrechta«. Radnja te romantističke tragedije zbiva se 1572–73, u Stubici i njezinoj okolici te u Zagrebu, a tematizira Seljačku bunu pod Gupčevim vodstvom protiv okrutnoga feudalca Franje Tahija, gospodara Susedgrada i okolnih posjeda. Dramaturški oblikovana po šekspirovskome modelu, kasnoromantističke retorike po uzoru na Friedricha Schillera i Theodora Körnera, zbog političkih konotacija (u trenutku pada apsolutizma, glavni protagonist Gubec najavljuje ponovnu uspostavu parlamentarnoga života te ostvarenje nacionalnih prava) na pozornicu je dospjela razmjerno kasno, praizvedena je u Zagrebu tek 1878, ali je do 1970-ih povremeno bila dijelom nacionalnoga repertoara.
Iako Bogović slovi za središnju osobu hrvatske književne i kulturne scene u doba Bachova apsolutizma, njegov bogat književni opus neujednačene vrijednosti zadugo se ocjenjivao neuspjelim. U novije doba Matija Gubec smatra se Bogovićevim najzrelijim dramskim djelom, a njegov publicistički rad, poglavito teatrološki (O utemeljenju narodnog kazališta, Danica, 1845, 18), i teorijski članci, u kojima se zalaže za popularizaciju znanosti i znanstvenu naobrazbu naših književnika (Zadaća naših književnikah u sadanje vrijeme, Kolo, 1853, 9), i danas se drže relevantnima.
LIT.: M. Šrepel, Pripomenak, u: M. Bogović, Pjesnička djela, 2, Zagreb 1894. • isti, O životu i radu Mirka Bogovića, u: ibid., 3, Zagreb 1895. • J. Ravlić, Predgovor, u: M. Bogović, Pet stoljeća hrvatske književnosti, 31, Zagreb 1986. • N. Batušić, Hrvatska drama od Demetra do Šenoe, Zagreb 1976. • Z. Posavac, Estetički horizonti Mirka Bogovića, Prilozi za istraživanje hrvatske filozofske baštine, 8(1983) 1–2. • A. Pavešković, Mirko Bogović i Pijerko Bunić Luković, dramatizatori bosanskog rasula, Anali Zavoda za povijesne znanosti Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u Dubrovniku, 2002, 40.
I. Klobučar Srbić