Broz, Josip - Tito
Broz, Josip - Tito, političar i državnik (Kumrovec, 7. V. 1892 – Ljubljana, 4. V. 1980). Rođen je u mnogočlanoj seljačkoj obitelji od majke Marije, rođene Javeršek, Slovenke, i oca Franje, Hrvata, koji se uz poljodjelstvo bavio i trgovinom ogrjevnim drvom. Predci po ocu zabilježeni su na cesargradskome vlastelinstvu 1554, a na području Kumrovca u XVII. st. Dio djetinjstva Broz je proveo kod majčine obitelji u Podsredi u Sloveniji. Pučku školu pohađao je 1900–07. u Kumrovcu, a bravarski zanat izučio 1907–10. u Sisku. U Zagrebu se zaposlio kao kovinarski radnik i 1910. postao član Socijaldemokratske stranke Hrvatske i Slavonije. Tijekom 1911–13. radio je u tvornicama u Sloveniji, Češkoj i Austriji. Od jeseni 1913. služio je vojni rok u Beču i Zagrebu i završio dočasničku školu. U kolovozu 1914. poslan je na srpsko bojište, a 1915. prebačen na rusko, gdje je u travnju na Karpatima bio ranjen i zarobljen. Nakon što se odbio priključiti dobrovoljačkomu korpusu sastavljenom od zarobljenika i prisegnuti srpskomu kralju, potkraj 1916. povezao se s ruskim revolucionarima, prihvatio lenjinizam kao svoje političko usmjerenje i u proljeće 1920. u Omsku postao član Jugoslavenske sekcije Ruske komunističke partije (boljševika). Nakon povratka iz Rusije 1920. zaposlio se u Zagrebu, gdje je postao član KPJ-a. Radio je u Velikome Trojstvu kraj Bjelovara (1921–25), brodogradilištu u Kraljevici (1925–26) i tvornici vagona u Smederevskoj Palanci (1926–27), odakle je u ožujku 1927. otpušten kao »opasan komunist i agitator«. Vrativši se u Zagreb, u srpnju 1927. izabran je za organizacijskoga sekretara Mjesnoga komiteta KPJ za Zagreb. Nakon što je krajem lipnja 1928. vodio demonstracije povodom ubojstva vođa Hrvatske seljačke stranke u beogradskoj Skupštini, uhićen je i u studenome osuđen na pet godina robije, koju je izdržavao u Lepoglavi i Mariboru. U srpnju 1934. otišao je u Beč, gdje je uključen u Politbiro Centralnog komiteta KPJ (tada dobiva pseudonim Tito), a 1935–36. radio je u Kominterni u Moskvi (koristio je pseudonim Valter). Potkraj 1936. vratio se u domovinu i vodio KPJ (1937. organizirao je osnivanje komunističkih partija Slovenije i Hrvatske). Nakon uhićenja Milana Gorkića, Kominterna ga je početkom 1939. i formalno potvrdila za generalnoga sekretara KPJ. Na V. zemaljskoj konferenciji KPJ u Zagrebu u listopadu 1940. sastavio je novo vodstvo KPJ i izložio strategiju djelovanja, koja se temeljila na oružanom ustanku kao načinu osvajanja vlasti i sovjetskome tipu federacije kao modelu organizacije države. Nakon napadaja Njemačke i njezinih saveznica na Jugoslaviju, KPJ na njegov je poticaj 4. VII. 1941. u Beogradu donio odluku o dizanju oružanoga ustanka. Za antifašističkoga rata 1941–45. bio je vrhovni zapovjednik Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije, inicijator stvaranja zemaljskih antifašističkih vijeća i AVNOJ-a kao temelja budućega federativnog ustroja Jugoslavije. Iz rata je izišao kao međunarodno priznati vojskovođa i političar. Zaslužan je za vraćanje Istre, Rijeke i otokâ Hrvatskoj, ali i odgovoran za odmazdu nad pripadnicima poraženih snaga pri kraju i nakon rata (Bleiburg, Križni put) te za represiju u poratnome razdoblju prema pripadnicima manjina (Nijemci) i prema režimu nepoćudnim pojedincima. Nakon pobjede na izborima u studenome 1945, na kojima je oporba odbila sudjelovati, učvrstio se na vlasti i uspostavio totalitarni komunistički sustav po uzoru na Sovjetski Savez. Pokušaje uspostave odnosa s Katoličkom crkvom zamijenio je politikom zaoštravanja i represije, što je kulminiralo u rujnu 1946, kada je pokrenut sudski proces protiv nadbiskupa Alojzija Stepinca. Iako se sukobio sa Staljinovim hegemonističkim pretenzijama 1948, u unutarnjim političkim obračunima i sam se koristio staljinističkim metodama i masovnim progonima partijskih neistomišljenika (Goli otok), uključujući i likvidacije protivnika ili suparnika, te progonima »klasnih neprijatelja«. Podupirao je prisilnu kolektivizaciju poljoprivrede. U lipnju 1950. objavio je uvođenje radničkoga samoupravljanja (»jugoslavenski put u socijalizam«) te potaknuo gospodarsku i političku reformu kojom je ublažena ideološka i državna represija, decentraliziran državni aparat, ojačana pravâ republika, raspuštene seljačke radne zadruge, uvedeno tržište roba, demokratiziran društveni i politički život. U siječnju 1953. izabran je za predsjednika Republike. Suočen s ekonomskom blokadom i opasnošću sovjetske vojne intervencije, potražio je gospodarsku i vojnu potporu na Zapadu. Od 1955. normalizirao je odnose sa SSSR-om. Istodobno je kreirao novu koncepciju vanjske politike: jedan je od osnivača i vođa pokreta nesvrstanosti (1961), čime je stekao svjetski ugled. Potaknuo je reformu federacije 1970–71. i donošenje ustavnih amandmana kojima su republikama dana veća prava i ovlasti, što je poslije rezultiralo Ustavom iz 1974. Međutim, na vrhuncu sukoba zagovornika i protivnika demokratskih reformi 1971, stao je na stranu partijskih konzervativaca te poticao slamanje hrvatskoga nacionalnog reformsko-demokratskog pokreta (Hrvatsko proljeće), a zatim i smjenu liberalnih političara u Srbiji, Sloveniji i Makedoniji. God. 1974. izabran je za doživotnoga predsjednika Jugoslavije i Saveza komunista Jugoslavije (SKJ). Umro je u bolnici u Ljubljani, a na njegovu je pogrebu 8. V. 1980. u Beogradu bilo 209 izaslanstava iz 127 država, s najistaknutijim svjetskim državnicima. Nakon njegove smrti ubrzo je došlo do krize unutar SKJ, a desetak godina poslije i do raspada socijalističke Jugoslavije, koja je bila najsnažnije obilježena upravo njegovim političkim djelom, koje i danas izaziva proturječne ocjene: od krajnje negativnih, napose onih vezanih za unutrašnju represiju nad političkim protivnicima, do pozitivnih, među kojima se najčešće ističe njegovo priznanje ranije nepriznatih naroda te federalno uređenje Jugoslavije s republičkim granicama, koje su raspadom Jugoslavije postale međunarodne. Još za života proglašen je počasnim članom mnogobrojnih akademija i sveučilišta u zemlji i inozemstvu; prvi je doktor vojnih znanosti u SFRJ. Trostruki je narodni heroj Jugoslavije i dobitnik najviših domaćih ratnih i mirnodopskih odlikovanja, kao i najviših priznanja mnogih drugih zemalja sa svih kontinenata. Brozova pisana ostavština obuhvaća više od 60 svezaka, među kojima su i Sabrana djela, objavljena potkraj života (1977–80) na više jezika »naroda i narodnosti«. Iako je broj naslova i izdanja golem, to su uglavnom zbirke njegovih govora, koje su, barem jednim dijelom, pisali i njegovi suradnici.
Nedvojbeno jedna od najutjecajnijih osoba rođenih u Zagorju. Rado je isticao zagorsko podrijetlo i Kumrovec kao rodno mjesto, iako je nakon djetinjstva samo povremeno navraćao u rodni kraj. Nakon šegrtovanja, posjetio je obitelj u Kumrovcu početkom 1911. te ondje proveo božićne i novogodišnje blagdane 1912/13, a u svibnju 1914. bio je na vojnome dopustu, kada je posljednji put vidio majku. Nakon povratka iz Rusije 1920. bio je kratko u Kumrovcu, odakle mu se otac u međuvremenu odselio u Kupinec. Nakon izlaska s robije 1934, bio je interniran dva mjeseca u Kumrovcu. U to doba u nekoliko je navrata (1934, 1939. i 1940) boravio kod majčine sestre u selu Trebče kraj Podsrede. Nakon Drugoga svjetskog rata i preuzimanja vlasti dolazio je u okviru protokolarnih posjeta. Prvi put zaustavio se u Kumrovcu već 26. V. 1945, potom je još 22 puta posjetio Kumrovec, a u nekoliko navrata i druge dijelove Zagorja. Dolascima je poticao nastanak i širenje vlastitoga memorijalnog muzeja i prerastanje Kumrovca u središnje političko-turističko odredište komunističke Jugoslavije. Za dolazaka u Kumrovec sastajao se sa svojim rođacima i poznanicima iz djetinjstva, koje je pritom oslovljavao s »dragi moji seljani«, a oni njega s »naš Jožek«. Takvi susreti pridonosili su širenju slike o Brozu kao čovjeku iz naroda i bili su podržavani i isticani u svim sredstvima službene političke promidžbe. God. 1948. posjetio je novoizgrađeni hotel Kumrovec (od 1962. Titova rezidencija) i Augustinčićev spomenik postavljen ispred svoje rodne kuće, a 1953. rodnu kuću nakon preuređenja u Memorijalni muzej maršala Tita (→ Muzej »Staro selo Kumrovec«). Dana 10. V. 1952. održao je govor na narodnom zboru u Krapini pred više od 100 000 ljudi iz cijeloga Zagorja. Dana 1. X. 1970. posjetio je Kumrovec u društvu američkoga predsjednika Richarda Nixona za njegova službenog posjeta Jugoslaviji. U posljednjem desetljeću Titova života posjeti Kumrovcu bili su najučestaliji. Na polaganju kamena temeljca → Spomen doma boraca NOR-a i omladine Jugoslavije 21. IV. 1972. održao je govor, a sljedeći dan obišao Zagorje uz dulja zadržavanja u Trakošćanu i Gornjoj Stubici. Nazočio je i otvaranju muzeja i spomenika u Gornjoj Stubici u listopadu 1973. te Spomen doma u Kumrovcu u studenome 1974. Najdulje se zadržao 25–27. III. 1977, kada je održao nekoliko predavanja polaznicima tzv. partijske škole (→ Politička škola »Josip Broz Tito«) te posjetio Galeriju Antuna Augustinčića u Klanjcu, a pratili su ga najvažniji partijski dužnosnici i M. Krleža. Posljednji put posjetio je Kumrovec 10. V. 1979, a prije toga i kuću majčine obitelji u Podsredi, gdje je također uređen memorijalni muzej, te nazočio svečanosti u školi u Bistrici ob Sotli.
LIT.: V. Dedijer, Josip Broz Tito, prilozi za biografiju, Zagreb 1953. • Titov Kumrovec (monografija), Zagreb 1980. • I. i S. Goldstein, Tito, Zagreb 2015.
R.