čanjevački plemićki posjed

čanjevački plemićki posjed, srednjovjekovno i novovjekovno zemljišno dobro na krajnjim jugozapadnim obroncima Kalnika. Od druge polovice XV. st. sjedište posjeda nalazilo se u utvrdi → Čanjevo, koju je polovicom XV. st. sagradio zagorski ogranak plemićke obitelji → Špirančić Čanjevski, a od 1776. u jednokatnoj baroknoj kuriji. Prvi put spominje se u ispravi Čazmanskoga kaptola iz 1265. kao pridjevak Gjurka, Nikole i ostalih pripadnika čanjevačkoga roda (de genere Chanov). Od 1312. do 1420-ih bio je u posjedu plemićke obitelji Konjski, a prije 1459. prešao je u ruke Jurja, utemeljitelja zagorskoga ogranka obitelji Špirančić Čanjevski, zbog čega je između njega i Konjskih izbio dugogodišnji spor, koji su okončali Kristofor Konjski i Juraj Špirančić 1492. postizanjem dogovora o ujedinjenju svih njihovih imanja. Tim sporazumom Konjski su sve do Kristoforove smrti 1499. ponovno bili (su)vlasnici Čanjeva, a potom ga zauvijek izgubili, tj. pripao je Špirančićima. U njihovu vlasništvu čanjevački plemićki posjed bio je do 1519, kada je udajom Jeronime Špirančić za Stjepana Praškocija njezin brat Pavle II. polovicu utvrde i posjeda na ime miraza predao Stjepanu. Nakon Pavlove smrti, Praškociji su postali jedini gospodari posjeda i utvrde, koju su nadogradili. Iako su ženidbom Jurja Jelačića s Ilonom Praškoci između 1674. i 1677. pravo na Čanjevo stekli Jelačići, posjed i utvrdu nasilno je zaposjeo Franjo Ivanović i držao ih sve do 1689, kada su Jelačići dokazali svoje pravo. U njihovim rukama posjed je bio do 1792, kada je novim vlasnikom postao Ludovik Marić, suprug Barbare Jelačić. Udajom njihove kćeri Amalije za Karla Eduarda Paszthoryja, posjed je prešao u ruke Paszthoryja, koji su oko polovice XIX. st. dio posjeda prodali Eduardu Zdenčaju od Zahromić-grada, čime je nastao novi plemićki posjed poznat kao Donje Čanjevo. Ukidanjem kmetstva 1848. alodijalni dio plemićkoga posjeda Čanjevo pretvoren je u veće zemljišno imanje Paszthoryja, koje je udajom Karlove kćeri prešlo u vlasništvo Gustava Ožegovića. Početkom XX. st. kao njegov novi vlasnik spominjao se Nikola pl. Bogdan, dok se kao vlasnici Donjega Čanjeva poslije Zdenčaja spominju grof Ditrich Merveldt (1873–97) te barun Hahnstein, koji je tijekom prve polovice 1920-ih prodao imanje nekome konzorciju, koji ga je rasparcelirao i prodao. Glavna gospodarska grana čanjevačkoga plemićkog posjeda bilo je vinogradarstvo. Prema sačuvanim popisima poreza s početka XV. st. to je bilo manje zemljišno dobro s 11 dimova, a nakon osmanskoga pustošenja potkraj XVI. st. imalo je samo dva dima, dok je početkom XVII. st. imalo deset domaćinstava. Nakon prestanka osmanske opasnosti posjed se tijekom XVIII. st. gospodarski oporavio, pa je uoči ukidanja kmetstva brojio 54 selišta. God. 1901. čanjevačko imanje obitelji Bogdan obuhvaćalo je 153 ha.

LIT.: K. Regan, Plemićka obitelj Konjski, u: Spomenica Josipa Adamčeka, Zagreb 2009. • J. Sekula, Čanjevo u povijesnim izvorima, u: Utvrda Čanjevo: novi početak, Varaždin 2004.

K. Regan