ceste

prometna karta Varaždinske županije, oko 1890; NSK

suvremena cestovna karta

ceste. Do sredine XIX. st. gradnja i održavanje cesta u Banskoj Hrvatskoj bili su u nadležnosti županija. Iznimno, pojedini gradovi ili feudalni vlastelini imali su posebna prava na svojim područjima. Promjene su nastupile 1850, kada je u Zagrebu osnovano Građevno ravnateljstvo, a ceste razvrstane po važnosti. Državne ceste bile su u nadležnosti ministarstva trgovine u Beču, zemaljske ceste u nadležnosti zemaljske vlade, a kotarske i općinske ceste u nadležnosti lokalnih tijela. Građevni uredi u županijama osnovani su 1862–66. Nakon sklapanja Austro-ugarske nagodbe državne su ceste potpale pod nadležnost Ugarskoga ministarstva za komunikacije i javne radove. O zemaljskim su cestama nakon 1866. skrbili županijski inženjeri, koji su imali jednoga do dva cestovna povjerenika, a u njihovoj su nadležnosti bili i poslovi na kotarskim i općinskim cestama. Po stanju iz 1871. jedina državna cesta na zagorskome području, i to na njegovu istočnom rubnom dijelu, bila je cesta Zagreb–Varaždin. U zemaljske ceste ubrajale su se ceste Pušća–Miljana, Podsused–Oroslavje–Zabok–Krapina–Lupinjak, Zabok–Veliko Trgovišće–Tuhelj, Zabok–Konjščina, Marija Bistrica–Konjščina–Bela–Varaždin, Krapina–Varaždin, Zagreb–Karivaroš–Gornja Stubica–Marija Bistrica. Ostale ceste bile su razvrstane u niže stupnjeve. Glavne ceste bile su pošljunčane te uglavnom pogodne za tadašnji javni promet. Postojeća mreža uglavnom se pridržavala smjerova utrtih u prijašnjim razdobljima.

Prema kraju stoljeća promet se postupno sve više pojačavao pa su se, bez obzira na izgradnju željezničke pruge 1886. i preusmjeravanje dijela prometa na nju, pojedine ceste obnavljale i modernizirale, a gradile su se i nove. Ban Ivan Mažuranić pokrenuo je, među ostalim, i opsežnu raspravu o razvoju cestovne mreže. U drugoj polovici XIX. st. na zagorskome području značajnije je uređen i moderniziran stanovit broj cesta: Lepoglava–Bednja–Trakošćan, Krapinske Toplice–Klanjec, Varaždin–Varaždinske Toplice, Breznica–Sudovec. Nova cesta izgrađena je 1878. od Kašine preko Laza do Marije Bistrice. Njome se poboljšala povezanost Zagreba s glavnim hodočasničkim središtem, a ujedno i ostvarila najpovoljnija cestovna veza između Zagorja i Prigorja. Do Prvoga svjetskog rata uređena je i većina ostalih zemaljskih i kotarskih cesta, međutim sve do Drugoga svjetskog rata u Zagorju, kao ni drugdje u Hrvatskoj, nije bilo asfaltiranih cesta, bez obzira na pojavu motornih vozila već od samoga početka XX. st. Za Drugoga svjetskog rata, zbog potreba njemačke vojske, modernizirana je cesta Ptuj–Varaždin–Zagreb, a na dionici do Komina i presvučena asfaltom. Stoga je nakon svršetka rata, uz kratku dionicu od Zagreba do Novih dvora zaprešićkih, gdje je bila rezidencija poglavnika Ante Pavelića, to bila jedina asfaltirana cesta u Zagorju, a i među rijetkim takvima u cijeloj zemlji. Stanje cestovne mreže nije se značajnije promijenilo ni do 1960. Jedino je do kraja asfaltirana cesta Varaždin–Zagreb te je asfaltirana cesta Kumrovec–Klanjec kao dionica → Zagorske magistrale, izgrađene 1960–64. od Zagreba do Krapine s odvojkom do Kumrovca. Zagorska je magistrala u vrijeme gradnje bila jedna od najmodernijih cesta u ondašnjoj Jugoslaviji, izgrađena ponajprije da bi povezala Zagreb s Kumrovcem, tada prvorazrednim odredištem, osobito politički motiviranoga turizma. Bez obzira na osnovni motiv gradnje, imala je golemu važnost za cestovno povezivanje Zagorja sa Zagrebom. Nakon otvorenja postala je cestovnom okosnicom najvećega dijela Zagorja. U vrijeme njezine gradnje modernizirane su još neke zagorske ceste (Gubaševo–Donja Stubica, Zlatar–Zlatar Bistrica, Varaždin–Ivanec–Lepoglava, Vratno–Donje Ladanje, Novi Marof–Varaždinske Toplice) pa je u razdoblju 1960–65. ostvaren velik napredak, no većina cesta imala je i nadalje prašnjavu podlogu, a takve su, unatoč sve većem broju motornih vozila u prometu, ostale i ceste do pojedinih lokalnih središta (Pregrada, Hum na Sutli, Krapinske Toplice, Bedekovčina, Marija Bistrica, Konjščina). Te i ostale kategorizirane ceste na zagorskome području uređene su u drugoj polovici 1960-ih te u 1970-ima i 1980-ima, a do kraja XX. st. asfaltirani su i nekategorizirani odvojci do najudaljenijih zaselaka. U posljednjemu desetljeću XX. st. započela je izgradnja → autocesta, a nastavljena je i nakon 2000. Autoceste, međutim, imaju daleko veće značenje u međunarodnome prometu nego za promet unutar samoga Zagorja i njegovu povezanost s dvama najvažnijim središtima, Zagrebom i Varaždinom. Danas cestovna mreža na cjelokupnome zagorskom području obuhvaća oko 6000 km razvrstanih i nerazvrstanih cesta. Njezin najveći dio na području Krapinsko-zagorske županije obuhvaća oko 3550 km cesta. Od toga je razvrstano 957 km cesta: 39 km je duljina autoceste Zagreb–Macelj, 237 km je duljina državnih cesta, 443 km duljina županijskih i 238 km duljina lokalnih cesta. Od približno 2600 km nerazvrstanih cesta asfaltirana su 1563 km. Najznačajniji radovi odvijaju se na tzv. brzoj cesti na smjeru Mokrice (Zabok, Oroslavje)–Zlatar Bistrica–Marija Bistrica –Popovec (do 2019. puštena u promet od Mokrica do Zlatar Bistrice).

LIT.: Ceste i mostovi u Hrvatskoj (monografija), Zagreb 1975. • A. Klemenčić i B. Vujasinović, Povijesni pregled razvitka prometa i cestogradnje u Hrvatskoj do kraja 19. stoljeća, Građevni godišnjak, 2000.

M. Klemenčić