Cvitanović, Đurđica
Cvitanović, Đurđica, povjesničarka umjetnosti i konzervatorica (Gospić, 1. III. 1924 – Zagreb, 12. V. 2009). Osnovnu školu polazila je u Ogulinu i Karlovcu (1931–34), gimnaziju u Zagrebu, Krku i Bjelovaru (1934–42), studij povijesti umjetnosti završila je 1960. na Filozofskome fakultetu u Zagrebu, gdje je 1965. magistrirala radom Župne crkve goričkog arhiđakonata u 17. i 18. stoljeću, a doktorirala 1972. disertacijom Barokna sakralna arhitektura u sjevernoj Hrvatskoj, crkvena područja arhiđakonata Gorica, Gora i Dubica. Od 1961. bila je stalna vanjska suradnica Instituta za povijest umjetnosti u Zagrebu, od 1978. viša znanstvena suradnica, a od 1983. znanstvena savjetnica.
Bavila se istraživanjem hrvatske kulturne baštine, njezinom znanstvenom obradbom, očuvanjem, zaštitom i prezentacijom. Monografijama (Arhitekt Kuno Waidmann, 1969; Turopoljske ljepotice, 1974; Sakralna arhitektura baroknog razdoblja, 1985) te mnogobrojnim studijama, znanstvenim i stručnim radovima dala je izniman doprinos poznavanju sakralne arhitekture i sakralnoga slikarstva u kontinentalnoj Hrvatskoj i Istri XVI–XX. st., posebno baroka. Dio radova posvetila je sakralnoj baštini Hrvatskoga zagorja: Župna crkva Marije od Pohoda u Mariji Gorici (Kaj, 1992, 3), Župna crkva sv. Vida u Brdovcu (Zaprešićki godišnjak, 1996) i dr. Bavila se i istraživanjem pavlinske arhitekture i slikarstva (Lepoglava, Svetice, Kamensko, Sveti Petar u Šumi), arhitekture i urbanizma monumentalnoga historicizma Zagreba, te urbanizma Karlovca, Buzeta, Roča, Huma, Vrha i Draguća u Istri, te Klanjca u Hrvatskome zagorju. Pokretačica je i suautorica velikih tematskih izložbi (Kultura pavlina u Hrvatskoj, 1989; Isusovačka baština u Hrvata, 1992; Od svagdana do blagdana– barok u Hrvatskoj, 1993; Sveti trag, 1994). U katalozima izložbi obradila je arhitekturu isusovačkoga te franjevačkoga reda, kao i onu proštenjarskih crkava Hrvatskoga zagorja te sakralnu arhitekturu Zagrebačke (nad)biskupije baroknoga i klasicističkoga razdoblja. Obradila je uglavnom neistražene funduse sakralnoga slikarstva u zbirci zagrebačkoga Muzeja za umjetnost i obrt, te u zbirkama sakralne umjetnosti u Krapini, Klanjcu i Karlovcu, kao i slikarstvo pučkih drvenih kapela. Konzervatorska djelatnost osobito je došla do izražaja tijekom i nakon Domovinskoga rata. Kao predstavnica Ministarstva kulture RH temeljem Haške konvencije provodila je zaštitu i evakuaciju umjetnina i kulturnih spomenika na ugroženim područjima Hrvatske, a nakon rata sudjelovala je u obnovi sakralnih spomenika. Organizirala je mnoge kongrese i okrugle stolove o temama iz područja zaštite kulturne baštine. Bila je i članica potkomisije za povijesna središta Alpe – Jadran, te je 1991–93. predsjedala Komitetu za srednjoeuropsku inicijativu na projektu Barok u srednjoj Europi. Bila je predsjednica → Kajkavskoga spravišča (1977–80) te članica uredništva časopisa Kaj. Svoju bogatu knjižnicu darovala je Institutu za povijest umjetnosti u Zagrebu. Dobitnica je mnogobrojnih priznanja i nagrada (Red Danice hrvatske s likom Marka Marulića, 1996; proglašena je doživotnom počasnom predsjednicom Kajkavskoga spravišča, 2006; Nagrada »Vicko Andrić« za životno djelo, 2007).
LIT.: I. Reberski, Posvećenost umjetničkoj baštini: o prinosima Đurđice Cvitanović hrvatskoj povijesti umjetnosti, Radovi Instituta za povijest umjetnosti, 28(2004). • S. Laljak, Biobibliografija Đurđice Cvitanović, Zaprešić 2005. • K. Horvat-Levaj, Đurđica Cvitanović (1924–2009), Kvartal, 6(2009) 1–2.
S. Laljak i R.