Kajkavsko spravišče

Kajkavsko spravišče, društvo za širenje i unapređivanje znanosti i umjetnosti. Utemeljeno je u Zagrebu 20. XII. 1974, prerastanjem iz KUD-a Ksaver Šandor Gjalski (osnovanoga 14. IX. 1973), na poticaj S. Draganića, pokretača i glavnoga urednika časopisa → Kaj. S 250-ak članova, istaknutih znanstvenika i umjetnika, promicatelja sveukupne hrvatske kulture i 10-ak stalnih programa godišnje, vezanih uz opsežno povijesno-kulturno i zemljopisno kajkavsko govorno područje RH (koje obuhvaća osam regija – od Međimurja, Hrvatskoga zagorja, Prigorja, Moslavine, Podravine, Turopolja, kajkavskih središta, gradova Zagreba, Varaždina i njihovih županija, goranskoga kraja, do čakavsko-kajkavskih govora središnje Istre), Spravišče (sabor) je jedino, iako u statusu udruge, koje to područje zahvaća u cijelosti.

Temeljni mu (po Statutu) sadržaj obuhvaća otkrivanje, izučavanje, objavljivanje i vrednovanje kulturno-povijesne baštine i suvremenosti kajkavskih krajeva RH, izučavanje i promicanje starije i suvremene kajkavske književnosti i jezika, izdavanje časopisa Kaj i drugih izdanja unutar više biblioteka, održavanje znanstvenih skupova, redovitu Tribinu Kajkavskoga spravišča, izložbenu djelatnost Galerije Kaj, poticanje kajkavskoga stvaralaštva i promicanje znanstveno-istraživačkoga rada, osobito mladih (Jezičnica kajkaviana) i dr.

Ime društvu dao je njegov prvi predsjednik J. Adamček (1974–77), a kasniji predsjednici bili su Đ. Cvitanović (1977–80), Ivan Očak (1980–82), Dragutin Pavličević (1982–84), Rudolf Malenovski (1984–94), M. Šicel (1994–2011), Zvonko Kovač (2012–15), T. Premerl (2015–18), I. Kalinski (2019–23) i Boris Beck (od 2023). Sadašnji dopredsjednici su Frane Paro i Božica Brkan.

Uz promicanje kulturoloških vrednota kajkavskih područja u trajnim programima (među kojima, najplodnije, redovite nakladničke djelatnosti u Kaju, s 233 časopisna i 170-ak posebnih izdanja), cilj mu je povezivanje hrvatskoga kulturnog prostora s kreativnim dosezima kaj-ča-što jezične zbilje, kao nedovoljno isticanim bogatstvom hrvatske književnosti i kulture – u programima Hrvatski književni putopis (i natječaju za putopis od 2007), te Kaj & ča: prožimanja i perspektive (od 2001. i u nastavku suradnje s Čakavskim saborom). Tribina Kajkavskoga spravišča (stručni voditelj J. Skok), kontinuirano se (od 1994) i interdisciplinarno bavi sveukupnim položajem kajkaviane. Posebnost Jezičnice kajkaviane – filološkoga programa izvaninstitucionalnoga tipa (od 2000. i 2003) – jesu četiri natječaja za promicanje književnih žanrova, te živih kajkavskih govora (za kratku kajkavsku prozu, kajkavske i čakavske literarne radove učenika srednjih škola RH, za dijalektološki opis i istraživanja i dr.), potičući, među ostalim, mladenačku kreativnost, razvijanje pismenosti i jezične kulture.

U kulturnoj javnosti, djelima vodećih suvremenih likovnih umjetnika, osobito se istaknula izložbeno-likovna djelatnost Galerije Kaj (voditeljica Marija Roščić) . Izrazito zanimanje Spravišče je steklo 30-ljetnim studijskim izletima putovima kulturno-spomeničke baštine obrađivane u časopisu Kaj (stručni voditelji kojih su od 1982. bili A. Horvat, L. Šaban, Đ. Cvitanović, Mateo Beusan, te diljem Istre Josip Bratulić i Branko Fučić). Uz znanstvene skupove Kajkavskoga spravišča, s kojih su radovi objavljivani u časopisu Kaj (Domjenak o Domjaniću, Antun Mihanović i njegovo doba, u povodu 150. obljetnice uglazbljenja hrvatske himne i 150. obljetnice ustoličenja bana J. Jelačića, održanih u Glini, 115. obljetnice rođenja F. Galovića i dr.), među tradicionalnima su Jezični i umjetnički izraz na kajkavskom tlu, u Krapini (s istoimenim zbornicima radova sa skupova 1975, 1988, 1990. i 1991), Šest stoljeća kulture i umjetnosti u Lepoglavi (i pet zbornika radova od 1992. do 1996), Hrvatski književni putopis 19. i 20. stoljeća itd. Rezultate svojih programa Spravišče sustavno objavljuje u časopisu Kaj, nakladnik kojega je od 1975.

Najznačajnije su biblioteke posebnih izdanja Spravišča Mala biblioteka »Ignac Kristijanović« (s 43 objavljena književna djela – od zbirke Droptinice V. Jačmenice-Jazbec, 1970, do zagrebačkih kajkavskih feljtona Drvinjski štikleci Borisa Szütsa, 2013. i dr.); Hrvatski kulturni i prirodni spomenici (Turopoljske ljepotice Đ. Cvitanović, 1974. i 2008. te Barokni dvorci Hrvatskoga zagorja V. Markovića, 1975 – najpoznatije monografije među 40 naslova), Popjevke najmlajših (s 40-ak izbora kajkavskih osnovnoškolskih radova), Kaj & ča: Susreti (zajedničke zbirke suvremenih, antologijskih kajkavskih i čakavskih autora), Zbirka vodiča itd. U prilog dostojanstvu povijesti i suvremenosti kajkavskih krajeva, te kontinuitetu kajkavske književnosti i jezika, Kaj i nakladnik Kajkavsko spravišče objavili su 400-tinjak redovitih i posebnih izdanja, od kojih su mnoga monografije i antologije.

LIT.: M. Roščić, Uz 25. obljetnicu Kajkavskoga spravišča, Kaj, 31(1998) 5–6. • B. Pažur, Časopis »Kaj« i njegov nakladnik »Kajkavsko spravišče«, u: A. Jembrih (ur.), Kajkaviana Croatica: Hrvatska kajkavska riječ (katalog izložbe), Donja Stubica–Zagreb 1996.

B. Pažur