Kaj

naslovnica časopisa, Zagreb, 1979.

Kaj, časopis za književnost, umjetnost, kulturu (1968–90. podnaslov: »časopis za kulturu i prosvjetu«), nakladnik kojega je od 1975. → Kajkavsko spravišče iz Zagreba (do 1974. njegov prethodnik KUD »Ksaver Šandor Gjalski«).

Od 1968, kad ga je kao književno-povijesni projekt (i kao želju M. Krleže), pokrenuo → Stjepan Draganić, časopis se bavi cjelovitom jezičnom, umjetničkom i kulturno-povijesnom podlogom sveukupna kajkavskoga govornog područja kao temeljnim vrijednostima nacionalne kulture i znanosti. Kajkavski jezični izraz trajni je sadržaj i poticaj časopisa – kao jezik izgrađene višestoljetne književne, znanstvene tradicije, materinski jezik živih zavičajnih idioma više od milijun izvornih govornika, stvaralački jezik suvremene kajkavske književnosti. Književno-povijesno, 118 godina nakon prestanka izlaženja Danice zagrebečke, prvi nudi stabilan medijski prostor proučavateljima kajkavskih tema i stvaraocima, a često je bio i jedini zapis o neistraženoj povijesti i suvremenosti kajkavskih krajeva. Ocijenjen je najznačajnijim i »najdugovječnijim« medijem za promicanje i očuvanje kajkavskoga identiteta (Mario Kolar), te je uvršten u bibliografijski projekt »Hrvatska periodika druge polovice XX. stoljeća« na Filozofskome fakultetu u Zagrebu što ga je vodio Vinko Brešić. Ističe integrativni karakter kajkavskoga konteksta u nacionalnim i srednjoeuropskim kulturnim i znanstvenim kretanjima, kao i tronarječnost hrvatske jezične i kulturne zbilje. Uzdiže jezično i žanrovsko bogatstvo kajkavske književnosti, pružajući antologijsku podlogu korpusu hrvatske beletristike, kojemu kajkavska književnost ravnopravno pripada. Njegovo pokretanje poklapa se s razdobljem uzleta kajkavske književnosti potkraj 1960-ih, tzv. pokreta suvremenoga (recitalnoga) kajkavskog pjesništva i »reinstitucionalizacije hrvatske kulture« (V. Brešić).

Početkom 1968. časopis je nastao zauzimanjem kajkavskih pjesnika, među kojima su uz prvoga S. Draganića, osnivači bili A. Vokaun-Dokmanović, Fran Koncelak, Melita Runje i B. Tumpa. Toj su se skupini pridružili Ljubica Duić, Tomislav Stunić i slikar Z. Drempetić Hrčić (autor likovne opreme prvih brojeva časopisa i naslovnice). Nakon Draganićeve smrti glavni i odgovorni urednici bili su I. Kalinski (1983–90), E. Fišer (1991–94) i B. Pažur (od 1994). Naslovnica je preoblikovana 2001, a autor je likovne opreme Frane Paro. Likovnoj osebujnosti naslovnica i ilustracija pridonosili su glasoviti likovni umjetnici, među kojima I. Rabuzin, I. Lovrenčić, A. Bahunek, R. Labaš i dr.

Do kraja 1977. izlazio je kao mjesečnik, s po 12 brojeva u 10 svezaka (1973. s 13 brojeva i posljednjim numeriranim kao »12 a«), a od 1978. izlazi kao dvomjesečnik (6 brojeva godišnje i do danas prosječno 4 sveska). Od sredine 1994. uređuje se kao i primarne znanstvene publikacije.

U 49 godišta objavljen je 341 broj u 235 svezaka, s više od 4000 bibliografskih jedinica i više od 2000 suradnika.

U prvih pet godina izlaženja književni analitičari (M. Kuzmanović) izdvojili su tematske krugove starije i novije kajkavske književnosti (uz onaj povijesno-umjetnički) kao temelje uređivačkoga koncepta. Taj se koncept (sve do 1991) ostvaruje u raznolikim redovitim i posebnim izdanjima – od tematskih brojeva o pojedinim autorima (D. M. Domjanić, K. Š. Gjalski, F. Horvat Kiš, A. Kovačić, Lj. Gaj, J. Leskovar i dr.), povijesnim, kulturnim i zemljopisnim osobitostima do monografija o kajkavskim krajevima (Zabok, Klanjec, Pregrada, Lepoglava, Oroslavje, Krapina itd.), serijskih svezaka i napisa, 15 izdanja o pavlinskome kulturnom nasljeđu, više desetaka tematskih brojeva i cjelina o zagrebačkim temama, šest antologija i 20-ak književnih pregleda. Iz reprezentativna i opsežna korpusa tekstova iz starije kajkavske književnosti valja izdvojiti studije O. Šojat (uz nezaobilazni Pregled starije kajkavske književnosti, 1975, 9–10), izvorne studije (i transkripcije) A. Jembriha, Željka Vegha, Franje Pajura i dr. Značajne su interpretacije i analize Valentina Putanca, Josipa Vončine, Jaroslava Šidaka, kajkavska gramatika Kratki navuk jezičnice horvatske A. Šojata s primjerima kajkavskoga književnog jezika u deset nastavaka te fonološki opisi kajkavskih govora (Mijo Lončarić, Josip Lisac, Đuro Blažeka i dr.). Uz mnogobrojne studije J. Skoka, M. Šicela, I. Kalinskoga, Cvjetka Milanje s područja novije kajkavske književnosti, valja spomenuti i redakcijski proslov panorami dječjega kajkavskog pjesništva Kajkavske popjevke najmlajših (1971, 2), koji se smatra prvim javnim zauzimanjem za uvođenje kajkavštine u (redovitu) nastavu.

Uz filološki tematski krug, slijedeći strukovnu, žanrovsku i rubričnu raznolikost, časopis obrađuje i povijesno-umjetničke teme, osobito crkvenu graditeljsku baštinu kajkavskih krajeva, donosi arhitektonsko-urbanističke opise burgova, dvoraca (D. Miletić, Mateo Beusan, K. Regan i dr.), povijesno-umjetničke znamenitosti Zagreba (L. Dobronić, T. Premerl), u njemu su objavljeni dragocjeni pregledi spomenika kulture A. Horvat, kapitalne studije D. Baričević o sakralnoj baroknoj kiparskoj baštini, povijesno-umjetničke sinteze Olge Maruševski, tekstovi o sakralnoj (tradicijskoj) baroknoj arhitekturi Đ. Cvitanović, Nele Tarbuk itd. God. 2011 (br. 3–4) i 2020 (br. 5–6) objavljena je bibliografija svih dotad objavljenih godišta časopisa autorice Marije Roščić, voditeljice Galerije »Kaj« i glavne tajnice Kajkavskoga spravišča.

LIT.: I. Kalinski, Naša desetletnica, Zagreb 1978. • V. Brešić, Praksa i teorija književnih časopisa, 5, Zagreb 2014. • M. Kolar, Između tradicije i subverzije: Časopis Kaj i kajkavska postmoderna, Zagreb 2015.

B. Pažur