donjosutlanski dijalekt

donjosutlanski dijalekt, specifičan kajkavski dijalekt (→ jezik), miješani idiom nastao pokajkavljenjem deseljenih čakavaca; naziva se i kajkavska ikavica i ikavska kajkavština. Obuhvaća govor takozvanoga sutlansko-savskoga kuta, tj. dvadesetak sela brdovečke, marijagoričke i pušćanske općine i župe, južni dio općine Dubavica u rozganskoj župi te govore sela južno od rijeke Save: Horvati, Zdenčina i Lijevo Sredičko. Jedino stanovnici Harmice govore kajkavskim ekavskim govorom, vjerojatno iz razloga što je dio njezinih stanovnika podrijetlom iz Slovenije. Stjepan Krivošić pretpostavlja da su govornici donjosutlanskoga dijalekta doselili iz Pounja s marijagoričkim franjevcima u prvoj polovici XVI. st. Osim što čuva čakavsko-štokavske karakteristike, kajkavska ikavica ima šesteročlani vokalizam: a, e, ẹ, i, o, u. Kod suglasnika izjednačeni su č i ć, odnosno dž i đ u srednje kajkavske  i d. Nazalno j zamijenilo je palatalni nazal nj (kĵ, konj). Dvousneno w dolazi umjesto l na kraju riječi ili sloga (bw, bil>bio; kopw, kopal>kopao). Najvažnija je karakteristika kajkavske ikavštine čuvanje glasa i na mjestu starohrvatskoga i praslavenskoga jata (grĩh, grijeh; srīd, srijeda; csta, cesta; vtar, vjetar), a čuva se i stari skup šč (krumpiršče, krumpirište; dvorše, dvorište). Glas v zamjenjuje se glasom f, tj. obezvučuje se ispred bezvučnih suglasnika i na kraju riječi (popĩfka, popijevka; zdrf, zdrav). U imenima se javlja protetsko j (Jān, Jndri). Moguć je prijelaz h u f (lhko>lfko, lako; mhko>mfko, meko). Ne provodi se sibilarizacija (junãki, junaci; orhi, orasi). Prisutan je i prijelaz palataliziranoga ď u j (mejãš, međaš; mljši, mlađi).

Akcentuacijski sustav čine tri akcenta: kratki (nog), dugosilazni (tȋsto, tijesto) i dugouzlazni (sũša). Često se upotrebljavaju umanjenice i hipokoristici (mȋšẹk, hžica, lčeko). Komparativ se tvori ili nastavkom -iji (dbar – dobrȉji, uz starije blši), ali i s pomoću priloga bl (u značenju bolje, više) koji se dodaje pozitivu (bl polfko, polakše; bl betžan, bolesniji) . U infinitivu glagola zabilježen je gubitak krajnjega i, što je karakteristika većega broja čakavskih i štokavskih govora: kopt, jst, sadt. Postoji razlika između infinitiva (spt) i supina (spȃt), koji se upotrebljava samo uz glagole namjere ili kretanja: ȉdem spȃt, ali ne mrem spt. Buduće vrijeme izriče se futurom sa svršenim prezentom glagola biti (dšo bum tki, doći ću uskoro). Riječca jȃ upotrebljava se u značenju potvrđivanja, da. Česti su i germanizmi (ncuk, odijelo; špancȋrat, šetati). Kajkavci ikavci nisu preuzeli leksičke osobine slovenskoga jezika, iako ih od slovenskoga jezičnoga područja dijeli tek rijeka Sava. Donjosutlanska kajkavska ikavica upisana je na Listu zaštićenih nematerijalnih kulturnih dobara RH 2008, a njezinim promicanjem i očuvanjem bavi se Udruga Ivana Perkovca (osnovana 2009, predsjednica Jasna Horvat) koja ima sjedište u novouređenome prostoru Opće pučke škole u Šenkovcu. God. 2007. objavljen je zbornik kajkavske ikavice Donjosutlanski govor i običaji Drenja, Harmice, Laduča, Ključa, Šenkovca, Svetoga Križa, Vukova Sela (prir. Natalija Dujaković, Božica Jakolić i J. Horvat), 2008. zbornik jezikoslovnih radova Donjosutlanski kajkavski ikavci (prir. Marko Samardžija), a 2015. Rječnik kajkavske donjosutlanske ikavice Štefice Hanzir, J. Horvat, B. Jakolić, Željka Jozića i Mije Lončarića.

LIT.: I. Brabec, Sutlanski ikavci, Kaj, 2(1969) 5. • A. Šojat, Kajkavski ikavci kraj Sutle, Zagreb 1973. • S. Krivošić, Porijeklo sutlanskih ikavaca, Republika, 35(1979) 7–8. • J. Horvat, Kajkavski donjosutlanski ikavski dijalekt – kajkavska ikavica, u: A. Jembrih (ur.), Kajkavski u povijesnom i sadašnjem obzorju (zbornik radova), 4, Zabok 2015.

M. Lončarić i R.