jezik

karta kajkavskih dijalekata 

jezik. Hrvatsko zagorje u cjelini obuhvaćeno je kajkavskim narječjem (kajkavštinom), jednim od triju narječja hrvatskoga jezika, nazvano po upitno-odnosnoj zamjenici kaj, koja se pojavljuje i u likovima kej, ke, koj, kuj. Veoma je raznoliko, bogato različitim značajkama na svim jezičnim razinama, od čuvanja velike starine do revolucionarnih inovacija (Stjepan Ivšić), posebno u fonologiji. U konsonantizmu dijele ga, kao i cijeli hrvatski jezik, izoglose: praslavensko *dj (meja, međa, meža, meӡa, meza), nastavak instrumentala jednine a-osnova *-ǫ na zapadu (kajkavski nogo/nogu) ili *-ojǫ na istoku. Ni administrativne ni političke granice ne poklapaju se s jezičnim granicama.

Kajkavsko se narječje zasigurno izdvajalo nekim značajkama već pri doseljenju Hrvata u VII. st., a na hrvatskome su sjeveru krajem IX. st. Mađari svojim dolaskom i zaposjedanjem hrvatskih i slovačkih teritorija prekinuli kontinuum slavenskih jezika, odnosno odijelili su hrvatski narod od zapadnoslavenskih, ponajprije slovačkoga, srednjoslovački govori kojega imaju bitne južnoslavenske osobine.

Hrvatski dijalekti, koji čine narječja, u osnovi formirali su se u XII. st. Glavninu kajkavskoga narječja čine zagorski, međimurski i plješivičkoprigorski govori, koji čuvaju najveću starinu. Slijede govori s unakrsnom, križnom metatonijom cirkumfleksa (dugosilaznoga naglaska) i akuta (dugouzlaznoga naglaska). Zatim su se rano izdvojili podravski govori sa »zakonom dvaju slogova«, u kojima je mjesto naglaska ograničeno na zadnja dva sloga (akcentske) riječi. Specifični su rubni govori goranski, odnosno gorskokotarski. Na istoku je prijelaz u štokavsko narječje (staroštokavski dijalekt), narušen migracijama od XVI. st., na jugu je prijelaz u čakavsko narječje, a na zapadu dodir sa slovenskim jezikom.

Kajkavsko narječje, kojim se slavistika bavi još od XIX. st., istraživali su Vatroslav Rožić (1839), Matija Valjavec (1885), Vatroslav Oblak (1896) i F. Fancev (1907), a svoju je monografiju dobilo početkom XX. st. (Aleksandr M. Luk’janenko, Kajkavskoe narěčie, 1905), kada nastaju i njegovi prvi zvučni zapisi. Godinama se raspravljalo o pripadnosti kajkavskoga narječja slovenskome ili hrvatskome, odnosno srednjojužnoslavenskome jeziku. Slovenist Fran Ramovš smatrao je da se u početku kajkavsko narječje razvijalo kao slovenski jezik, ali da od X. st. pripada hrvatskomu jeziku. Na potrebu intenzivnijega istraživanja kajkavštine upozorio je S. Ivšić 1935, u povodu proslave objedinjenja svih dijelova hrvatskoga naroda oko jednoga književnog jezika: »Ako su Hrvati kajkavci prije sto godina svoj dijalekt, koji su odavno razvili i do književnog jezika, žrtvovali zaradi našega književnog jedinstva, onda je, ako je itko, Jugoslavenska akademija dužna da za nauku što potpunije prikaže taj dijalekat.«

Aleksandar Belić dijelio je kajkavštinu na štokavski, čakavski i slovenski dio. Petar Ivić zastupao je mišljenje slično Belićevu, po kojem je očita genetička bliskost kajkavštine sa slovenskim govorima. Dalibor Brozović smatrao je da je kajkavština jedna od pet jedinica središnjojužnoslavenskoga dijasistema. Kombinirajući Belićevu podjelu kajkavštine po konsonantizmu i Ivšićevu po akcentuaciji, predložio je noviju podjelu kajkavskoga narječja na šest dijalekata. Božidar Finka predložio je klasifikaciju prijelaznih, odnosno miješanih kajkavsko-čakavskih govora, a A. Šojat opisao neke novije pojave u kajkavskoj akcentuaciji te najsustavnije prikazao stari hrvatski kajkavski književni jezik. Vida Barac-Grum istraživala je kajkavsko-čakavski kontakt u Gorskome kotaru, a Vesna Zečević interferenciju kajkavštine sa štokavštinom te fonološke neutralizacije u kajkavskome vokalizmu. Jezikom kajkavske književnosti bavili su se A. Jembrih, A. Šojat, Josip Vončina i dr., a kajkavskom onomastikom Petar Šimunović, Mijo Lončarić, Anđela Frančić i dr.

grananje . Granice između kajkavskih idioma, dijalekata i skupina govora, nisu uvijek točno određene jer neka područja nisu do danas dovoljno istražena, a također i između pojedinih tipova, skupina govora i dijalekata postoje prijelazna područja. A. Belić podijelio je kajkavske govore prema refleksu praslavenskih glasovnih skupova *tj i *dj na tri skupine: istočnu skupinu, istočno od crte Varaždin–Zagreb, s refleksima ć (sveća) i đ (međa), sjeverozapadnu skupinu, zapadno od crte Varaždin–Zagreb, iznad rijeke Save, s refleksima č (sveča) i j (meja) te jugozapadnu skupinu južno od rijeke Save, s refleksima ć (sveća) i j (meja). Kriterij koji se pokazao najrelevantnijim u klasifikaciji kajkavskih narječja jest naglasni, koji je S. Ivšić primijenio u radu Jezik Hrvata kajkavaca (1936). Kajkavske govore podijelio je na konzervativne (zapadno od crte Varaždin–Zagreb), koji čuvaju stariji akcenatski sustav (˵ ,͡   i ͠  ), i revolucionarne (istočno od crte), u kojima se mijenja mjesto naglaska – metataksa, i dolazi do promjene intonacije – metatonija. Iz Ivšićeve kajkavske naglasne klasifikacije proizlaze: zagorsko-međimurski, turopoljsko-posavski, križevačko-podravski i prigorski kajkavski naglasni tip govora. Njima valja dodati i donjosutlanski (kajkavizirani čakavci iz XVI. st. u kojih uz ikavske oblike preteže kajkavica) i goranski (Gorski kotar) kajkavski govor. God. 1980-ih M. Lončarić izradio je novu kartu kajkavskoga narječja, dopunivši S. Ivšića. Danas se kajkavsko narječje dijeli na 15 dijalekata (središnjozagorski, samoborski, varaždinsko-ludbreški, međimurski, gornjosutlanski, plješivičkoprigorski, turopoljski, vukomeričko-pokupski, donjolonjski /južnomoslavački/, sjevernomoslavački, gornjolonjski, glogovničko-bilogorski, /virovsko/podravski, goranski /gorskokotarski/ i donjosutlanski), od kojih je pet zastupljeno na prostoru Hrvatskoga zagorja: → središnjozagorski dijalekt (s četiri poddijalekta: krapinsko-ivanečki, istočni i medvednički te → bednjanski govor); varaždinsko-ludbreški; gornjosutlanski (→ humski govor); gornjolonjski i → donjosutlanski. Krapinsko-ivanečki poddijalekt na zapadu graniči s gornjosutlanskim dijalektom, na sjeveru s bednjanskim, na istoku s istočnim poddijalektom, a na jugoistoku s medvedničkim poddijalektom. Obuhvaća krapinsku skupinu govora (Krapina, Začretje, Pušća, Lobor) te govore Ivanca i okolice. Istočni poddijalekt, na području između Ivanščice i Medvednice koje presijeca rijeka Krapina u smjeru istok–zapad, obuhvaća zlatarsku, bistričku i stubičku skupinu govora. Varaždinsko-ludbreški dijalekt, koji je rasprostranjen na varaždinskome i ludbreškome području, zahvaća rubno područje Zagorja, od Vinice na sjeveru do Varaždinskih Toplica na sjeveroistoku. Gornjolonjski dijalekt obuhvaća istočni dio Zagorja u sastavu Varaždinske županije, odnosno područje Hrašćine, Breznice, Brezničkoga Huma i Visokoga.

fonologija. Glavninu kajkavskoga narječja od ostaloga dijela hrvatskoga jezika izdvajaju tri osnovna obilježja: 1. osnovna kajkavska akcentuacija (koja se sastoji od triju naglasaka: kratki ˈ /tradicijski ˵ /, dugosilazni ili cirkumfleks ͡  , i dugouzlazni ili akut ͠  ), 2. jednačenje staroga samoglasničkog fonema jata i staroga poluglasa (ě=ə) te 3. jednačenje stražnjega nazalnog vokala i slogotvornoga  (ǫ=). Iako kajkavština čuva starinu u akcentuaciji, inovacije su velike: kraćenje staroga praslavenskog akuta (kao u cijelome hrvatskom jeziku), unakrsna metatonija ͠   i ͡   (sša>sȗša, mȇso>mẽso), te ograničenje naglaska na zadnja dva sloga riječi (jagda, jagodȇ, jȃgot). Metatonije datiraju od X. st., kao u slovenskome i češkome jeziku. U slovenskome je jeziku stari čelni naglasak (dugi ͡  , i kratki ˵) pomaknut na kraj riječi (mesȏ, okȏ), što je zahvatilo i neke kategorije susjednih kajkavskih govora. Mlađa je kajkavska pojava ukidanje kvantitativne opreke u međimurskim i nekim zapadnim zagorskim govorima uz Sutlu (kajkavci ikavci, donjosutlanski dijalekt). U kajkavskome je razvijen novi praslavenski akut i novi metatonijski cirkumfleks u većem broju jezičnih kategorija nego u drugim hrvatskim dijelovima (npr. nominativ i akuzativ množine sẽla, lȇta – genitiv jednine sel, lta ; jednina posȇkel – množina poskli ). Metatonijski cirkumfleks ͡   izjednačio se u hrvatskome jeziku fonetski sa starim ͡  , a u kajkavštini je imao različit razvoj. U Hrvatskome zagorju nalazi se pojas u smjeru sjever–jug s najstarijim stanjem osnovne kajkavske akcentuacije, s oksitonezom tipa žen (tradicionalno ženȁ; dolazi i u slavonskome dijalektu, nekim staroštokavskim i nekim čakavskim govorima). Oksitoneza žen zahvaća središnje Hrvatsko zagorje , na sjeveru od granice sa Slovenijom, gdje je pojas širi, a na jugu obuhvaća kajkavce ikavce, samoborski dijalekt, mali zapadni pojas vukomeričko-pokupskoga dijalekta (Sveta Nedjelja i okolica), a od plješivičkih kajkavskih govora uzak pojas oko Slavetića.

Ishodišni vokalski sustav kajkavskoga ima devet samoglasnika i dva slogotvorna sonanta (zvonačnika): i ě  ə ę a o ǫ u + . Vokali i a u o etimološki su, ě = jat,  < (*e=*ę). U većini kajkavskoga došlo je do posebnoga razvoja nekoliko starih hrvatskih (i praslavenskih) samoglasnika. Izjednačili su se stari samoglasnički fonem jat i stari poluglas. Jat (koji se obično bilježi znakom ě) nalazio se na mjestu gdje danas u kajkavštini (i u cijelome hrvatskom jeziku) nalazimo različite samoglasnike (npr. prema cvět imamo cvẹt, cvet, cvit, cveit, cviet itd.). Vrijednost samoglasnika na mjestu jata i poluglasa danas je obično zatvoreno e, tj. ẹ. Također, u najvećem dijelu kajkavštine izjednačili su se stari fonemi, stražnji nazal ǫ (ruka, roka, rouka; sudec, sodec) i slogotvorno  (vuk, vok, vouk; suza, soza), čija se zajednička kontinuanta poslije negdje izjednačila s u ili s ọ.

U konsonantizmu postoji, osim na jugozapadu, samo jedan bezvučni palatalni afrikat, npr. braa, sa srednjom vrijednošću između č i ć. Na većini kajkavskoga prostora ukinuta je kod šumnika opreka po zvučnosti na kraju riječi (obezvučenje) pa se tamo javljaju samo bezvučni šumnici: mras – mraza, pluk – pluga. U dijelu distribucije ostaje sonant v, dok drugdje prelazi u svoj zvučni parnjak f: tvoja, ali mrfca prema mrvica, kraf prema krava. Skup čr većinom se čuva (črn, črf, črevo). U mnogim govorima umjesto rẹ imamo kajkavsko punoglasje re (črẹvo, ali črn). Većinom se čuva -l kao gramatički morfem na kraju sloga (imal, našẹl).

morfologija. Osnovna morfologija odgovara polaznoj kajkavskoj, čuva dosta starine. Nema dvojine, ali ima ostataka u nominativu i akuzativu jednine (dvẹ, tri lẹtẹ/slẹ); obično uz brojeve 2–4 stoji množina (dva, tri sini/stoli; dvẹ, tri jagod). Uglavnom nema posebnoga oblika za vokativ, izjednačen je s nominativom; posebne oblike imaju npr. rodbinski nazivi (striče) ili ženski hipokoristici na -a (Baro). Čuvaju se redovito posebni nastavci za dativ (-om/-m, npr. bikom, końm; selom, polm), lokativ (o-osnove: -ẹh/-ih, npr. stolẹh/stolih; selẹh/selih; a-osnove: -ah, npr. kravah, livadah) i instrumental množine; nema sinkretizma. Fonološke razlike u nastavcima, primjerice između tvrdih i mekih osnova, negdje ovise o akcentu jer su u nenaglašenome slogu česte neutralizacije vokala. Izgubljeni su rezultati sibilarizacije u imenica muškoga roda množine (raki, rogi, duhi) te u dativu i lokativu imenica a-osnova (nogẹ, nogi; dlakẹ, dlaki). U imperativu čuvaju se rezultati sibilarizacije u nekim govorima (pci – pcẹt), a u drugima je analoška prezentska osnova (pči – pčite).

U imenica, u množini specifičan je genitiv: a-osnove i srednji rod nemaju nastavka (-ø – kraf, nok, sluk; sel, korit, teles). O-osnove muškoga roda imaju nastavke -ov/-ev, danas većinom -of/-ef (dečkof; ocof, ocęf). U nekim padežima razlika je u naglasku kod pojedinih akcenatskih tipova riječi, npr. muški rod u dativu/lokativu jednine (potku/na potȏku; orhu/na orhu).

U pridjeva, čuva se razlika između određenoga i neodređenoga vida, u nastavku redovito u nominativu muškoga roda, drugdje obično u akcentu (velik – veliki; bogta – bogȃta), a često dolazi do jednačenja padeža. Prevladava određeni oblik pridjeva. Oblik neodređenoga vida redovit je u predikatnoj službi: velka hiža – hiža je vlika. U pridjevskoj deklinaciji polazna je razlika između palatalne i nepalatalne sklonidbe (-oga/-ga), s daljnjim promjenama. Dativ i lokativ ženskoga roda redovito imaju imeničke nastavke, npr. (k) dobrẹ/dobri, tvojẹ/tvoji. U komparativu i superlativu nastavci su -ẹši, -ẹji, -ši (kratkẹši, kratkẹji/kratkiji, krajši, krači). Uz sintetički, tvoren nastavcima, rijetko se može čuti i perifrastički komparativ, tvoren s pomoću priloga bol, u značenju bolje, više (bol debel, deblji). Redni brojevi sklanjaju se kao pridjevi, a u nekim govorima i brojevi veći od pet (za šstẹmi kravami). U brojevima od 11 do 19 stara sveza dala je sufiks -najst (jdẹnajst, dvanajst). Brojevni pridjevi, prilozi i imenice od broja četiri dalje imaju infiks -r- (čtvri).

Osobna zamjenica za 1. lice jednine glasi ja/jas, upitno-odnosna zamjenica kaj (s varijantama k, ke, koj,kuj), upitno-odnosna zamjenica za živo gdo/do. Atributna je zamjenica ki/(k)tri (uz štri ), a pokazne of(ov), tẹ, on, ovẹ, onẹ (za 3. lice) i vnẹ.

Uz infinitiv glagola (obično s nastavkom -i: kopati, rjeđe kopat), uz glagole kretanja čuva se i supin (bez nastavka -i i često s drugačijim naglaskom od infinitiva: kpat, spt, rat – inifinitiv kopti, spt/i/, orti). Supin većinom imaju samo nesvršeni glagoli. U prezentu, osim uobičajenoga nastavka za 1. lice množine -mo, koristi se i -m. Novije su razlike u 3. licu množine analoške (pku/pču, pčju/pčjo, pčdu; kopaju/kopajo, kopadu). Od prošlih vremena, u upotrebi su samo perfekt i pluskvamperfekt (nosil/nosila je, bil je nosil, bila je nosila), a od budućih samo jedan futur (nosil/nosila bum/bom), koji se tvori, osim u donjosutlanskome dijalektu, samo sa svršenim prezentom glagola biti (drugdje je to futur II.). Svi govori imaju kondicional I., s pomoćnim oblikom bi za sva lica, a neki i kondicional II.

sintaksa. Nije sustavno istražena, ali ima dosta posebnosti, posebno u bednjanskome govoru.

1. Red riječi. Zamjeničke i glagolske klitike mogu biti enklitike i proklitike (mu nič ne verjam, ništa mu ne vjerujem; si si ni zal?, nisi uzeo?). Obično je povratna zamjenica prije drugih, dativ prije akuzativa (bouma joj go / go joj pekaozoli, pokazat ćemo joj ga).

2. Oblici. Imenice poput sluga i japa obično su muškoga roda (nos storešeino sa jaoke moudre derži, naš starješina se jako mudro drži). Uz brojeve dva/dve tri, četiri, obodva/obodve većinom dolazi imenica muškoga roda i kopula u množini (si trei broti su vmerli, sva su tri brata umrla). Uz imenicu u jednini dolazi i pridjev u množini (dragi, mili mama). Uz brojeve veće od pet imenica je u genitivu množine (šest kraf, deset rali zemle), a predikat se obično slaže sa subjektom (šest jokih peyc ja cieli dien ekaopale keryzu, šest jakih djevojaka cijeli je dan okapalo kukuruz). Uz priloge kuliko, pono, malo dolazi genitiv množine, a glagol u jednini (kylke ljydi no svietu zle živi, koliko ljudi na svijetu loše živi; pune diečkev ja edešle v daru, puno momaka je otišlo na nadnicu). Pridjevske riječi u pravilu imaju kongruenciju kao imenice (pet dani su minuli, pet dana je prošlo). Formula za izricanje poštovanja proširena je u većini govora i na 3. lice jednine, tj. govori se oni i umjesto Vi i umjesto on (vei sta ma pesloli i rekli sta mi, vi ste me poslali i rekli ste mi). U zapadnome Zagorju ženske osobe često se služe pridjevom radnim u muškome rodu (jo sym beil, včare sym naobrol, jučer sam bila, jučer sam nabrala), a u žalosti i službeno govore u ženskome rodu.

Genitivom se izražava pripadanje, i to samim, a rjeđe s vezom od + imenica (kak žene sin; kliet ed sousedevego Ivuno, klijet susjedova Ivana). Genitiv dolazi s kaj, nekaj, nič (koj ja nyevego?, što je novo?), a akuzativ i lokativ mogu biti i bez prijedloga v/vu, kada kazuju vrijeme ili cilj kretanja (deni /v/ zemlu, idem /f/ šumu). Za mirovanje i kretanje posebni su prilozi poput doma/domom (čera sem bil doma; idemu domom). Instrumental sredstva redovito je s prijedlogom z, a fonološki se gubi, kao i kod instrumentala društva (zeli su sobu dost penes, uzeli su sa sobom dosta novca). Dvije imenice koje znače osobu povezuju se obično tako da je druga imenica u instrumentalu s prijedlogom z (dešlo mi ja moti z brotem, došla mi je mati s bratom).

Infinitiv često ima službu imenice (delo je orati, kopati), ne zamjenjuje se sintagmom da + prezent (vidli sma go biežoti, vidjeli smo ga bježati), a česta je sintagma za + infinitiv (kao u čakavskome) (vyedo zo piti, voda za piti). Infinitiv s 3. licem jednine pomoćnoga glagola biti znači isto što i pasivno se + prezent moči (to više ne moči trpeti). Prezentom svršenih glagola može se izricati budućnost (mam dojdem) i stroga zapovijed (greš spat). Perfekt često dolazi bez kopule (čera zgledalo kak da se snek kuva, jučer je izgledalo kao da će padati snijeg). Umjesto kondicionala ili namjerne rečenice može se upotrijebiti futur (a kaj bum ti rekla, što da ti kažem), kojim se izriče i zapovijed (bouš daol, ili ti zemam, daj, ili ću ti uzeti). Zapovijed se izriče i s naj/najte + infinitiv (najte se srditi). Kondicional s veznikom da upotrebljava se u irealnome značenju (joj, joj da bi znali, vi bi se plakali). Prilog sadašnji može biti particip, koji se sklanja (znaš da bog lubečim pomore).

3. Vrste riječi. Od prezimena muških i ženskih nastaju obični pridjevi, koji mogu doći prije imena (Keglevičevo Moro, Keglević Mara). U većini govora karakterističan je pridjev rat, rada(rada bi došla, imaju se radi). Iza komparativa dolaze nek, kak, ko, od (on je mlajši nek ja; ona je vekša od tebe). Uobičajen je klitički oblik dativa povratne zamjenice si (druge naj si pobereju), kao i posesivna upotreba te zamjenice (išče si ženu). Uz neke povratne glagole zamjenica dolazi i u dativu (kleknoti se/si). Odnosne rečenice koje se odnose na neživo obično se vežu s glavnom rečenicom odnosnom zamjenicom kaj (zop kej se strga, a ostane v zobi, zove se ščrba). Prijedlog za često ima značenje prijedloga o, pa i u tome značenju zahtijeva uza se akuzativ (za/od mene pripovedajo), a prijedlog bez (brez, prez) dolazi i u svezi bez da (odišel je brez da je pozdravil).

4. Neupravni govor. Posebna je kajkavska osobina u tvorbi složene rečenice vezanje neupravnoga govora uz glavnu rečenicu veznikom da (pitali su ga: da gde si bil tak dugo), koji dolazi i ispred neka/naj (onda mu je rekla da naj ide do drugoga grada). U neupravnome pitanju uz upitnu riječ može doći i da, ako te ali (pak su pitali, da kaj zapoveda; idem jagod iskat, ako bum gde kaj našla).

5. Posebnosti. Negacija je odvojena od glagola (velim da je to ni istina) i tipično je njezino ponavljanje (nikoga ni više imel: niti brata niti sestru niti nikoga). Retoričko pitanje može početi s to (tye sta vei ti kojkyek hed’ili?, to ste vi tada kojekuda hodali?), učestala je sveza kaj za jeden/jedna (kaj je to za jedne posel?), a koriste se i mnogobrojni prilozi za modificiranje značenja, primjerice čuda, jako, kruto, prav(o), preveč (došlo je čuda ljudi; bile mu je preveč dobre), te odmicanje – proč (mekni se proč).

leksik. Prvi kajkavski rječnik, Dictionar Jurja Habdelića, objavljen je 1671, a u XVII. st. velikim je dijelom nastao i prvi veliki rječnik hrvatskoga jezika, Gazophylacium → Ivana Belostenca, tiskan 1740. Četverojezičnik Lexicon latinum → Andrije Jambrešića, objavljen 1742, sadržava pak osnovni leksik tadašnjega kajkavskoga književnog jezika. Najstarije su potvrde kajkavskih riječi imena u latinskim ispravama, gdje se može vidjeti i starija fonologija. Kajkavske riječi zabilježene su i u glagoljaškim tekstovima, sudskim zapisnicima, te u rječniku Fausta Vrančića Dictionarium quinque nobilissimarum Europae linguarum, Latinae, Italicae, Germanicae, Dalmaticae et Ungaricae (1595), a donose ih u svojim rječnicima Jeronim Megiser (Thesaurus polyglotus, 1603) i Peter Simon Pallas (Glossarium comparativum linguarum totius orbis, 1789). Leksik suvremenih kajkavskih govora većinom je amaterski zapisan, ali je građa dragocjena. Znatna leksička građa prikupljena je inicijativom Antuna Radića, a znanstveni suradnici Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje, A. Šojat, V. Barac-Grum, Zora Reizer i V. Zečević, pod vodstvom akademika B. Finke, koncipirali su izradbu općega Rječnika hrvatskoga kajkavskoga književnog jezika, prvi svezak kojega je izišao 1984, a 13. svezak 2014.

U kajkavskome leksičkom fondu prisutne su i riječi kojih nema u drugim slavenskim jezicima. Po kriteriju starosti i geneze, četiri su sastavnice kajkavskoga leksika: leksem, značenje, tvorba i fonološke osobine. Za kajkavski jezik pretpostavlja se oko 1500 općeslavenskih leksema i još oko 1500 riječi slavenskoga podrijetla, odnosno ukupno oko 3000 osnovnih slavenskih leksema. Rječničko se kajkavsko blago može podijeliti na: 1. osnovni, općeslavenski fond (svijet, zemlja, polje, voda, riba, biti, piti, velik), 2. fond riječi koje se pojavljuju samo na slavenskome jugu (žila, govoriti, pijetao), 3. fond kajkavskih i susjednih idioma, južnih i zapadnih, obično slovačkih (jagoda, kupina) i 4. fond kajkavskih i općehrvatskih riječi (gaziti, loš, smokva, opanak, obilje). U kajkavskome se govoru učestalo koriste deminutivi (hipokoristici), a česte su i posuđenice, uvjetovane politički i sociološki. Najveći je broj → germanizama i hungarizama, kojih je više u kajkavskome književnom jeziku nego u narodnim govorima (beteg, betežen, hasnovati, jezero /tisuća/, sara, orsag /država/).

Na Dan materinskih jezika, 12. II. 2015, kajkavski književni jezik međunarodno je priznat jezičnim kodom ISO 639-3 Kjv, dobivenim zaslugom čakovečke udruge Kajkavska renesansa (osnovana 2012; predsjednik Mario Jembrih) koja, uz proučavanje i razvijanje kajkavske duhovne i materijalne baštine, skrbi i o razvoju i očuvanju kajkavskoga jezika.

LIT.: J. Jedvaj, Bednjanski govor, Hrvatski dijalektološki zbornik, 1, Zagreb 1956. • A. Šojat i V. Zečević, Istraživanje kajkavskih govora u Hrvatskom zagorju, Ljetopis JAZU, 1969, 73. • K. Sviben, Prilozi proučavanju zlatarskog govora, u: Kajkavski zbornik, Zlatar 1974. • A. Jembrih i M. Lončarić, Govor Gregurovca Veterničkoga, Rasprave Zavoda za jezik, 8–9(1982) 1. • M. Lončarić, Prilog podjeli kajkavskoga narječja (s kartom kajkavskoga narječja), Hrvatski dijalektološki zbornik, 6, Zagreb 1982. • A. Šojat, O govoru Krapine, Kaj, 24(1991) 5–6. • V. Zečević, Loborska kajkavština, Rasprave Zavoda za hrvatski jezik, 19(1993). • ista, Fonološke neutralizacije u kajkavskom vokalizmu, Zagreb 1993. • ista, Zlatarski govor u tipološkoj klasifikaciji kajkavskih govora bednjanskozagorskog dijalekta, Rasprave Zavoda za hrvatski jezik, 20(1994). • F. Hrg, Ivanečki govor i rječnik (ivonjski goavar i riečnik), Ivanec 1996. • M. Lončarić, Kajkavsko narječje, Zagreb 1996. • S. Vranić, Tak se govori(le) prinas, Konjščina 2010. • A. Celinić, Govor Gornje Bistre i bistranskoga kraja, Kaj, 44(2011) 5. • ista, Gornjosutlanski dijalekt kajkavskoga narječja u svjetlu fonologije, Hrvatski dijalektološki zbornik, 17, Zagreb 2011.

M. Lončarić i R.