središnjozagorski dijalekt
središnjozagorski dijalekt, najrašireniji kajkavski dijalekt (→ jezik) na prostoru Hrvatskoga zagorja. Na sjeveru graniči sa slovenskim jezikom, na sjeverozapadu s gornjosutlanskim dijalektom, na jugozapadu s donjosutlanskim dijalektom, na istoku se naslanja na varaždinsko-ludbreški i gornjolonjski dijalekt, a na jugozapadu na vukomeričko-pokupski dijalekt. Uza sva tri osnovna kajkavska obilježja, tj. osnovnu kajkavsku akcentuaciju te dva jednačenja u vokalizmu (ə=ě i ǫ=), ima konsonantizam u osnovi jednak polaznomu kajkavskom, uz poneke promjene (dlvn /vnogi/, tj>kj /kjeden/, tl>kl /mekla/, tm>km /kmica/, vn>mn /ramnica/) i otpadanja(ela, šenica, ti, trdi, koka, etrti) u pojedinim suglasničkim skupovima. Morfologija odgovara polaznomu kajkavskom stanju. Vokativ je redovito izjednačen s nominativom. Kod imenica muškoga roda u množini ukinuti su rezultati sibilarizacije (vki, vrgi). Komparativ pridjeva tvori se s pomoću sufikasa -eji, -ejši, -ji, -ši (mlaji, mlajši, novẹji, novẹjši). Imenička zamjenica za tko glasi gd. Supin obično imaju samo nesvršeni glagoli (kupuvti – kupuvt, spti – spt).
Dijeli se na četiri poddijalekta: 1. krapinsko-ivanečki i 2. bednjanski (s oksitonezom kratkoga naglaska) te 3. istočni i 4. medvednički (bez oksitoneze). Pripada mu i dugoselska skupina govora, za koju još nije utvrđeno pripada li medvedničkomu ili istočnomu poddijalektu.
1. Krapinsko-ivanečki poddijalekt na zapadu nastavlja se na gornjosutlanski dijalekt, na sjeveru mu je bednjanski, na istoku istočni, a na jugoistoku medvednički poddijalekt. Obuhvaća krapinsku skupinu govora (Krapina, Začretje, Pušća) i govore Ivanca i okolice. Većina govora ima oksitonezu kratkoga naglaska.
U krapinskim govorima refleks izjednačenih vokala (ǫ=)>ọ poseban je fonem (različit od staroga *o), ali se negdje, primjerice u Začretju, jednači s u (u/ọ –pȗt/pt, vȗk/vk, rko/rȗku), dok dugo *o prelazi u ọ/uọ/ọu; u Krapini su prisutne i dublete (luonc, u genitivu množine lõncọf). Završno o prešlo je u ẹ/e (slẹ, selo; dbrẹ, dobro), a slogovno prešlo je u r (hmrla, prst). Razvilo se i ӡ (mӡga, pa mӡẹk). Ispred u javlja se protetsko v (vȗhe, vsnica, vȗš), a ispred r- protetsko h-(hrja, hzal); u Začretju i ispred drugih vokala (hînje, inje). Osim u množinskim padežima, i u imperativu se izgubila sibilarizacija (spči – spčt). Supin obično imaju samo nesvršeni glagoli (sp’ati – spât). Nastavci za 1. lice množine prezenta jesu -mo (> mu Pušća) i – m (Začretje).
Posebnost su ivanečkih govora dvoglasnici u kratkome naglašenom slogu: o > oa (kasti, kosti; sla); (ə=ě) > e (dci – detta). U naglašenome i dugome slogu >r(prvi, krst). Imenica dan (dîen, u nominativu množine dnȇvi, u genitivu dnî/dnẽvi/dnȇf). Supin imaju samo nesvršeni glagoli (kupuvti – kupuvt). Specifično je za ivanečke govore da u tvorbi 1. lica množine prezenta čuvaju dvojstvo nastavaka -m/-mo, uvjetovano naglaskom (pĩtum, jemõa, pasma).
2. Poseban je poddijalekt bednjanski idiom (→ bednjanski govor), koji zauzima sjever središnjozagorskoga dijalekta. Na jugu se nastavlja na krapinsko-ivanečki poddijalekt, na istoku na varaždinsko-ludbreški, a na sjeveru su mu slovenski govori. Obuhvaća govor Bednje i okolnih sela.
3. Istočni poddijalekt obuhvaća prostor na liniji Zlatar–Bistrica–Stubica. To područje između Ivanščice i Medvednice presijeca rijeka Krapina u smjeru istok–zapad. Proteže se južno i istočno od krapinsko-ivanečkoga poddijalekta do medvedničkoga na jugu te do varaždinsko-ludbreškoga i gornjolonjskoga dijalekta na istoku, a objedinjuje više govornih skupina, međusobno znatno različitih i nedovoljno detaljno istraženih: zlatarsku, stubičku i bistričku skupinu govora.
Zlatarski govori imaju dvoglasnike ie, ei, uo, ou (bĩela, dîelam, dalĩeke, zvun, murati, rõuka, žut, sunce). Slogovno inicijalno ima protezu h- (pəvi, səp, hərzti), finalno o prelazi u e (zlte, jke), a u zatvorenoj ultimi većinom u e (plgem, zltem).
Jedno od obilježja stubičke skupine govora je prelazak kratkoga zanaglasnog o u ẹ (tȇrdẹ, tvrdo; jnẹ, jedno). Također čuvaju se novi skupovi s j (smetjẽ, kostjõu, grjzde /s premetanjem/). Diftonzi ie, uo, ou alterniraju s ẹ, o, ọ, posebno uo i ou. Nastavak za tvorbu 1. lica prezenta većinom je -m, rijetko -mu.
U bistričkoj skupini govora dokinuta je opreka između ẹ/e i (<e=), što je suprotno od uobičajenoga razvoja (dativ i lokativ jednine krve, nominativ i akuzativ množine krav). Postoje tri tipa dvoglasnika, dva duga i jedan kratak. Specifični su kratki dvoglasnici, koji su rjeđi u razvoju i dolaze od kratkoga refleksa (e<ẹ/eə=ě; o <o /nȗos/), dugi ravni uobičajeni su, potječu od ishodišnoga dugoga ili produljenoga refleksa ie (<ə=ě), uo (<*o) ili ou (<ǫ=)(dîela, kȗoža, roũka, soũza), a dugi neravni diftonzi dolaze na mjestu sekundarno produljenih kratkih vokala: ē <ẹ/eə=ě (dĩete, detta; /j/ke, oko); ō (<ǫ=); ō (<ǫ=). U govoru, izgovoru, adekvatni se dvoglasnici mogu rjeđe fakultativno »zamjenjivati«: e=ie=ē; o=uo=ō; ou=o<ō.
4. Medvednički poddijalekt obuhvaća prostor na istočnoj strani južnoga trokuta središnjozagorskoga dijalekta, koji na zapadu zatvara rijeka Krapina, a na jugoistoku Medvednica, s neutvrđenom granicom na sjeveru prema stubičkome kraju. Prisutan je i u nekim selima južno od Medvednice (Šestine) te istočno od nje preko sesvetskoga i dugoselskoga područja. Samo skupina govora zapadno od Medvednice pripada Hrvatskomu zagorju. Stjepan Ivšić je 1930-ih tvrdio da i Zagreb, zajedno sa Šestinama, pripada medvedničkomu poddijalektu, dok novija istraživanja ne daju jasno dijalektno stanje zbog velikih migrantskih promjena na zagrebačkome području.
Neka su od obilježja medvedničkoga poddijalekta da u dugom slogu nema diftonga, ostaju dugi ẹ (<ə=ě), ọ. Postoji slogovno , koje nema proteze (kŕt; ŕš, raž). Gubi se h (râst; strja, streha). Zamjenica za tko glasi d. Glagoli u 1. licu prezenta imaju nastavak -mo, a imperativ čuva starije stanje (spẽci, specte).
M. Lončarić i R.