Erdődy

obiteljski grb

obiteljska grobnica sa sarkofagom Žigmunda I. i Emerika Erdődyja, XVII. st., franjevački samostan, Klanjec

obiteljska grobnica sa sarkofagom Žigmunda I. i Emerika Erdődyja, XVII. st., franjevački samostan, Klanjec

Erdődy, velikaška obitelj s posjedima u Ugarskoj i Hrvatskoj, grana ugarskoga roda Bakacs (hrvatski Bakač). Njihovi predci bili su kmetovi na posjedu Erdőd u Satmarskoj županiji (danas naselje Ardud u sjeverozapadnoj Rumunjskoj), po kojem je poslije izvedeno obiteljsko prezime. Prvi poznati član obitelji je Franjo Bakòlcz (Bakoch), seljak i kolar, čiji su sinovi Nikola I. i Toma Bakač , ostrogonski nadbiskup i kardinal, 1459. dobili plemstvo. Utemeljitelj obitelji Erdődy bio je Petar I. Bakač (1463–1547), sin Nikole I., koji je od strica Tome naslijedio velika imanja u Ugarskoj (Monyorókerék i Körmend) i Hrvatskoj (Moslavina, Kutina, Okić, Jastrebarsko, Cesargrad). Nakon stjecanja barunata 1511. ušao je u red velikaša, čime je stekao pravo na novo prezime. Odbacio je prezime Bakač te uzeo prezime Erdődy i plemićki pridjevak de Monyorókerék po istoimenome posjedu u ugarskoj županiji Vas (područje današnjega mjesta Eberava/Eberau u Gradišću), a po moslavačkim posjedima u Križevačkoj županiji (okolica Popovače) nosio je i pridjevak de Monoszló (od Moslavine). God. 1541. prepustio je upravu nad obiteljskim posjedima sinu Petru II. (1504–1567), hrvatsko-slavonsko-dalmatinskomu banu 1557–67, kojemu je hrvatsko-ugarski kralj i rimsko-njemački car Maksimilijan II. Habsburgovac podijelio 1565. grofovski naslov kao nagradu za pobjedu nad Osmanlijama u Bitki kraj Obreške pri Kloštru Ivaniću. Petar je imao sinove Tomu II. (1558–1624) i Petra III. (1560–1613), čiji su potomci utemeljili dvije grane obitelji – hrvatsku i mađarsku. Toma II. najistaknutiji je član obitelji Erdődy. Kao hrvatsko-slavonsko-dalmatinski ban (1584–95. i 1608–14), istaknuo se i kao jedan od najvažnijih protuosmanskih boraca te većim dijelom svojega banovanja vlastitim sredstvima financirao obranu Hrvatskoga Kraljevstva. Već je u početku svojega banovanja porazio 1584. osmansku vojsku kraj Slunja, 1585. spalio Kostajnicu i prodro u Bosnu, a u prosincu 1586. pobijedio kraj Ivanića pakračko-cerničkoga sandžak-bega. U doba udara Hasan-paše Predojevića 1591–93. preoteo je Osmanlijama stari obiteljski posjed Moslavinu (1591), i poslije neuspjeha kraj sela Brest (1592) istaknuo se u odlučnoj Bitki pod Siskom (1593), u kojoj su Osmanlije doživjeli katastrofalni poraz, kojim je završilo širenje Osmanskoga Carstva na Hrvatsku. Zbog istaknute službe dobio je 1607, za sebe i cijelu obitelj, čast nasljednoga velikog župana Varaždinske županije zajedno s tvrđavom, gradom i nasljednom kapetanijom grada Varaždina. Od njegova brata Petra III. potječe hrvatska grana obitelji Erdődy, koja je imala sjedište u Jastrebarskome. Njezin najvažniji član bio je Nikola III. (1630–1693), koji se iskazao u slamanju Zrinsko-frankapanske urote 1670, ali se istodobno uspješno odupro pokušaju Ivana Josipa Herbersteina, zapovjednika Karlovačkoga generalata, da nakon sloma urote izdvoji Bansku krajinu iz banske vlasti i pripoji je Karlovačkomu generalatu. Spriječio je Herbersteina u pridobivanju hrvatskoga plemstva za ideju da se Hrvatska odrekne političkoga saveza s Ugarskom i pripoji austrijskim nasljednim zemljama. Kao hrvatsko-slavonsko-dalmatinski ban (1680–93) tijekom Velikoga (Bečkoga) rata za oslobođenje (1683–99) istaknuo se u oslobađanju Banovine, Like i Slavonije od osmanske vlasti. Hrvatska grana obitelji izumrla je s njegovim sinom Nikolom IV. (1691–1706).

Od mlađega sina Tome II. Krste I. (1586–1621) potječe mađarska grana obitelji Erdődy, koja je nakon izumrća hrvatske grane naslijedila čast varaždinskoga velikog župana. Krstin brat Žigmund I. (1596–1639) bio je hrvatsko-slavonsko-dalmatinski ban 1627–39. Kao veliki župan Varaždinske županije (1618–39) skupštine je sazivao najčešće u Krapini. Preko supruge naslijedio je polovicu krapinsko-kostelskoga vlastelinstva. Bio je dobrotvor crkvenih radova. S bratićem Nikolom II. utemeljio je franjevački samostan u Krapini. Pokoopan je u kripti crkve franjevačkoga samostana u Klanjcu, gdje je još uvijek njegov sarkofag. Mađarska grana obitelji imala je u XVIII. st. veliku ulogu u političkome životu Ugarske, ali i Hrvatske. Njezin predstavnik Ivan Nepomuk II. (1733–1806), hrvatsko-slavonsko-dalmatinski ban (1790–1806), istaknuo se kao protivnik apsolutizma Josipa II. i žestoki osporavatelj prijedloga za uvođenje mađarskoga jezika u Hrvatsku na zajedničkome Hrvatsko-ugarskome saboru u Budimu 1790. Iako su njegovi potomci sudjelovali u radu Hrvatskoga sabora i političkome životu Hrvatske, za ilirskoga pokreta svi su se članovi obitelji Erdődy opredijelili za mađaronsku stranku. Izuzetak su bili → Sidonija Erdődy, udana Rubido (1819–1884), prva hrvatska koncertna pjevačica i operna primadona, i njezin brat Juraj VII. (1823–1849). Od 1861. Ivan Nepomuk III. (1794–1879) bio je veliki župan Varaždinske županije, a nakon njegove smrti obitelj Erdődy više nije imala značajniju ulogu u ondašnjem političkom životu Hrvatske. Tijekom povijesti obitelj Erdődy mnogobrojnim je kraljevskim darovnicama te zamjenama ili kupovinom posjeda stekla u Hrvatskome zagorju značajan zemljišni imetak koji je bio, zajedno s drugim posjedima u Hrvatskoj i Ugarskoj, temelj njihova uspona na društvenoj ljestvici kasnosrednjovjekovnoga i ranonovovjekovnoga ugarskog i hrvatskog društva. U Hrvatskome zagorju posjedovali su cesargradsko (1521–1848), grebengradsko (prije 1645–1848), belsko-ivanečko (1740–1817), gotalovečko (potkraj XVIII. st. – 1848) i varaždinsko vlastelinstvo (1607–1848). Do početka XX. st. ostao im je velik posjed u okolici Novoga Marofa, koji su držali do 1923, kada ga je Rudolf II. (1883–1932) kao posljednji pripadnik mađarske grane obitelji u Hrvatskoj rasprodao te se iselio iz Hrvatske. Ostali pripadnici mađarske grane obitelji održali su se na velikim obiteljskim posjedima s glavnim sjedištem u Vépu u zapadnoj Mađarskoj do 1944. Djelovanje Erdődyja u Hrvatskome zagorju obilježila je značajna graditeljska djelatnost. Tijekom XVI. st. pregradili su u duhu renesanse obrambene i stambene građevine Cesargrad, Stari grad u Varaždinu, Stari grad u Ivancu i kaštel u Beli (Bela I), a nakon prestanka osmanske opasnosti podignuli su kao nova obiteljska središta barokne dvorce: Nove dvore klanječke, Novi Marof te dvorac u Beli (Bela II). Istaknuli su se i kao crkveni donatori. Sagradili su franjevački samostan u Klanjcu s crkvom Navještenja Blažene Djevice Marije, u kripti koje se nalazi obiteljska grobnica, obnavljali su franjevački samostan u Remetincu te darivali pavlinski samostan u Lepoglavi.

LIT.: I. Bojničić, Plemstvo i bogatstvo obitelji Erdődy, Prosvjeta, 3(1895) 1, 2. • T. Radauš, Erdődy, Hrvatski biografski leksikon, 4, Zagreb 1998.

K. Regan