fašnik

fašnička povorka, Marija Bistrica, 1970-ih godina

fašnički ophod, Kumrovec, 1998.

spaljivanje Fašnika, Kumrovec, 2000-ih godina

fašnik, običaj između Bogojavljenja (6. I) i korizme obilježen maskiranim ophodima i zabavama. Naziva se i karneval, poklade i mesopust. Europska literatura kao začetke karnevala navodi starorimske svetkovine i običaje, ponajprije Saturnalije, Luperkalije, Matronalije, Brumalije, Bakanalije, Hilarije, Liberalije i kalende, a često se u tome kontekstu spominje i kult boga Dioniza. Karnevalski običaji u svojoj biti čuvaju pogansko poticanje plodnosti, novu vegetaciju, odbijanje zla i vjeru u ciklički povratak predaka koji, noseći maske na prijelazu iz zime u novu godinu, odlučuju o sudbini živih. Karnevala nema u crkvenome kalendaru, ali najčešće se jedna od najstarijih kršćanskih svetkovina, blagdan Bogojavljenja (Sveta tri kralja, Epifanija), koji se slavi 6. I, određuje kao početak karnevala, a u srednjem vijeku taj je nadnevak označavao početak nove godine. Karneval je u kršćansku godinu uklopljen na crkvenome saboru u Beneventu 1091, kada je srijeda nakon Pedesetnice određena za početak korizme. Nedjelja, ponedjeljak i utorak prije Čiste srijede (Pepelnice) postali su tako posljednji i najvažniji dani karnevala. Iz današnje perspektive može se govoriti o dvama glavnim tipovima karnevala. Prvi, arhaičniji, doima se ruralno i javlja se ponajviše u stočarskim krajevima. Prepoznaje se po skupnome prerušavanju muškaraca u jednake ili slične kostime, načinjene obično od životinjskih koža (runa, krzna), i po zvonima koja nose na odjeći. Izgledaju zastrašujuće, djeluju pokretom i plesom, plaše djecu i mlade žene, nastojeći ih posuti pepelom ili namazati čađom. Uz njih, često se javljaju i maskirani likovi djeda i babe, medvjeda, prosjaka, Ciganina, vraga, brijača, lopova, popa, doktora i sl. I njih predstavljaju uglavnom muškarci, čak i onda kad je riječ o ženskim likovima. Takav se tip karnevala zbog okrenutosti prirodi, tragova magije plodnosti i kulta predaka naziva magijskim, a po najuočljivijem elementu, ophodnicima sa zvonima koji pripadaju stočarskome, pastirskome svijetu Sredozemlja, naziva i luperkalijskim tipom karnevala. Drugi tip zbivanja češći je u urbanijim sredinama i povezan je s idejom društvenoga reda. Obilježava ga odnos čovjeka i društva, sklonost drami, improvizacijama i aktualizacijama. Naziva se kritičkim ili saturnalijskim, a obilježavaju ga osude lutke, povorke alegorijskih kola, natpisi, plakati, transparenti, individualno maskiranje, plesovi pod maskama i dječje karnevalske priredbe. Hrvatski godišnji običaji povezani su važnijim crkveno-kalendarskim datumima. Karneval je određen pomičnim datumom Uskrsa, tj. Čistom srijedom kao početkom korizme. Crkvene vlasti oduvijek se prema karnevalu odnose suzdržano. U XVIII. st. hagiograf i lepoglavski propovjednik → Hilarion Gašparoti pri kraju prve knjige (od ukupno četiri) svoje zbirke svetačkih životopisa i propovijedi Cvet sveteh (1752–61) razmatra slavljenje pokladnih dana i oštro osuđuje razuzdanost, veselje, prerušavanje i ostala zla koja ih prate. U dijelovima Na fašensku nedelju prodeka iNa fašenski tork prodeka Gašparoti historijski objašnjava odakle zapravo potječe fašnik (on ga naziva »vražji svetek«), navodi kako su žene bile prve koje su »zastranile«, a za njima su se počeli povoditi i muškarci i djeca, čineći strašne grijehe. Sva Gašparotijeva prisjećanja bila su zaodjenuta u različite »pelde«, kojima je nastojao dati živost svojemu izlaganju, ali i grešnike odvratiti od »krivoga« puta i privesti ih kreposnu životu. U doba karnevala ne vrijede ustaljena, svakodnevna pravila vladanja. Ipak, karneval ne znači nered, nije obrnuti svijet već prevrat, obrat, suprotnost. U sebi uključuje »ritualizaciju i reda i nereda«, odobrava grijehe, ruga se vrlinama. Karneval je godišnja pobjeda cikličkoga poimanja vremena nad povijesnim vremenom vladajućega poretka. Hrana, spolnost i nasilje, kao tri glavne karnevalske teme, omogućuju katarzu (pročišćenje) – nakon oslobađanja u izmišljenome svijetu, život se vraća stvarnosti, korizmi. – Kajkavski naziv fašnik dvojakoga je njemačkoga podrijetla; od fasten: postiti i faseln: biti plodan. Imenica Fasching nastala je od starijega naziva vastschang ili vaschanc, a znači isprazniti zadnju čašu prije posta; drugi naziv Fastnacht (ili Fasnacht) govori o posnoj noći ili noći prije posta. U Hrvatskome zagorju pokladni su običaji izraženi u manjoj mjeri i okupljaju općenito manji broj sudionika nego npr. u primorskome dijelu Hrvatske. Fašnik u Zagorju obilježen je maskiranjem i ophodima maskiranih osoba, pripravljanjem određenih jela i obavljanjem određenih običajnih radnji. U prošlosti, maskirani su likovi (mačkari) obično bili muž i baba koji su obilazili selo u staroj, poderanoj odjeći. Baba je redovito bila preodjeveni muškarac koji nosi dijete – improviziranu lutku (Pepelničicu) – i moli da joj se udijeli hrana za gladno dijete. U svakoj su kući tancali (plesali) da bi repa bila debela, a pritom su jako udarali nogama o pod, što je trebalo pospješiti rast repe. Uglavnom su se maskirali odrasli ljudi koji bi lice često mazali čađom ili pepelom. Stari je pokladni prizor bila maska konja s njegovim goničem i potencijalnim kupcem konja. Konja su predstavljala dva muškarca prekrivena pokrivačem, a prednji je muškarac držao glavu konja. Obilazili su selo, izvodili prizor s cijenkanjem oko konja, a za dobru zabavu bili ponuđeni pićem i nagrađeni jajima, kolačima, slaninom, rjeđe novcem. Među starije prizore ubraja se i skupina koja je prikazivala svatove. Mladenka je redovito bila preodjeveni muškarac. Skupina se kretala putem kao i pravi svatovi: odlazili su pred župnu crkvu, svraćali u gostionicu, a potom u uglednije kuće. Njima su se pridruživale i druge maske. Po brojnosti, ponašanju i kretanju te svatovske maske podsjećaju na fašničke povorke kakve se organiziraju unatrag nekoliko desetljeća. Uz fašnik su vezana i određena jela i različita vjerovanja. Dan prije fašničkoga utorka meso se jelo devet puta, a na sam fašnik za doručak se jelo žgance, za ručak se obvezno kuhalo crnu kokoš (da ne bi ugibale kokoši ili da bi mladina – perad dobro napredovala, te da bude dosta jaja), a za večeru kiselo zelje sa svinjskom čeljusti (laloka). Vodom u kojoj se kuhalo zelje valjalo je na Pepelnicu poškropiti noge, poprskati uglove kuće i staje jer se vjerovalo da se time štiti od ujeda zmija. Kost svinjske čeljusti trebalo je spremiti na tavan, među sjemenje, najčešće kukuruz, i tu ostaviti do sjetve. Vjerovalo se da kost povoljno utječe na prinos i da štiti žito od ptica. Domaćice su redovito pržile pokladnice (krafline). Na fašnički tork (utorak) domaćin kuće morao je rano ustati i zruž(đ)iti (kruniti) klipove kukuruza za sjeme, a potom očišćene klipove odnijeti na vlastitu njivu – što bi više klipova odnio, veći bi bio prinos. U voćnjaku je trebalo protresti stabla šljivâ da bi bolje urodile. Trebalo je nacijepati triješća (iverje) da bi bilo mnogo jaja, a od sijerka ili brezovih grana napraviti novu metlu. U zagorskim mjestima čest je običaj bio da se na fašnički utorak pred kuću neoženjenoga muškarca stavljala lutka, zvana Pepelnica, koja je predstavljala njegovu nesuđenu ženu. Isto se, ali rjeđe, postupalo i sa starijim neudanim djevojkama kojima se postavljala lutka Fašnika s pismom, u kojem se ženik obraćao djevojci s isprikom što nije ranije došao. U novije doba u zagorskim se gradovima i manjim mjestima uglavnom organiziraju fašničke špelancije i fašničke povorke koje zahtijevaju velike organizacijske pripreme zbog velikoga broja sudionika, a prikazuju različite prizore i likove. Nadahnute su aktualnostima (politički život – stranke, izbori za parlament, gospodarstvo – propadanje poduzeća, izbor najljepše djevojke – izbor za miss), ali se ponavljaju i skupine i prizori iz starine, npr. svatovska povorka. Glavna je figura povorki Fašnik (čovjek ili lutka). Redovito mu se sudi, a presuda uključuje spaljivanje ili bacanje u potok. U ophode na fašnički utorak idu (sve rjeđe) i maskirana djeca, obilazeći kuće u kasnim popodnevnim i večernjim satima.

LIT.: Z. Rajković, Narodni običaji okolice Donje Stubice, Narodna umjetnost, 10(1974) 1. • I. Lozica, Hrvatski karnevali, Zagreb 1997. • isti, O karnevalu: diverzija, kohezija, opsceno i mitsko, u: Dani Hvarskoga kazališta, 33, Zagreb–Split 2007.

J. Lukec i G. Škrlec