Gašparoti, Hilarion

Hilarion Gašparoti, Cvet sveteh, Graz 1752.

Gašparoti, Hilarion (Gasparotti), hagiograf i propovjednik (Samobor, 27. IX. 1714 – Lepoglava, 6. III. 1762). Matica krštenih Župe sv. Anastazije u Samoboru (1690–1731) navodi da je kršten 27. IX. 1714. pod imenom Ivan, kao osmo dijete Josipa Gašparotija i Barbare, rođ. Galjuf (Brekalo). O njegovu školovanju nema pouzdanih podataka, no pretpostavlja se da je početno obrazovanje stekao u rodnome gradu. God. 1731. stupio je u Hrvatsku pavlinsku provinciju, u kojoj je krsno ime zamijenio redovničkim Hilarion (V. Noršić). Izučivši retoriku i bogoslovlje, 1735. primio je subđakonat, 1736. đakonat, a 1737. prezbiterat. Veći dio života proveo je u lepoglavskome samostanu, u kojem je pred smrt obnašao službu priora i samostanskoga propovjednika (superior et concionator). Pavlinski ga izvori navode kao autora komičnih igrokaza, zbirke vježba iz gramatike, pravopisa hrvatskoga jezika te pravila moralnoga odgoja, što je vjerojatno plod njegova nastavničkog rada. U samostanu se bavio pisanjem svetačkih životopisa i propovijedi, objavivši ih u četiri knjige pod naslovom Cvet sveteh, ali živlenje i čini svetcev. Prve dvije knjige toga najopsežnijeg djela kajkavske književnosti XVIII. st. (ukupno 3761 stranica) tiskane su u Grazu (1752. i 1756), a treća i četvrta u Beču (1760. i 1761). U njima opisuje živote i djela kršćanskih svetaca (posebice onih koje su štovali Hrvati), raspoređenih prema katoličkome kalendaru. Svaka knjiga sadržava životopise za tri mjeseca. Djelo je posvećeno kultu Blažene Djevice Marije u zagorskim svetištima: prva knjiga posvećena je Marijinu kipu u Mariji Bistrici, druga kipu u Loboru, treća kipu u Veternici, a četvrta Marijinu kipu u Očuri. Posvetni tekstovi, u kojima se slave Marijina čuda, popraćeni su nesigniranim bakrorezom s reprodukcijom kipova Majke Božje. Svaka knjiga započinje predgovorom »čtavcu«, a završava propovijedima (neke su posebno napisane uz pojedine svetkovine), pisanima baroknim ornatusom. Tekstovi obiluju zastrašujućim zgodama (primjerima, »hištorijama«, »peldama«), kojima je cilj izlaganje učiniti što življim i grješnike privesti krjeposnu životu. Dio građe crpio je iz djela hrvatskih autora (Franjo Glavinić, Juraj Habdelić, Mavro Orbini, Š. Fuček, Juraj Mulih, Nikola Benger, Ivan Tomko Mrnavić, Štefan Zagrebec, A. B. Krčelić i dr.), dok su mu strani uzori hagiografska i crkvenopovijesna djela XVI. i XVII. st. Izvornošću se ističu kajkavskim jezikom pisani predgovori prvoj, drugoj i četvrtoj knjizi (predgovor trećoj knjizi pisan je latinskim jezikom), zatim posvetni tekstovi Djevici Mariji, ulomci koji sadržavaju moralnu pouku uz pojedine zgode, te nekrolog (u četvrtoj knjizi) bednjanskomu župniku i meceni → Franji Gluščiću, u kojem hvali njegove vrline, rad, pobožnost, darežljivost i poniznost. Cvet sveteh, enciklopedijsko-hagiografsko djelo, vrlo popularno među pukom, danas ima znatnu kulturnopovijesnu vrijednost te potvrđuje razvijeni marijanski kult u Hrvatskome zagorju. God. 2012. u izdanju Samoborskoga muzeja i Gradske knjižnice Samobor objavljen je izbor iz djela s predgovorom i transkripcijom Milana Žegarca Peharnika i pogovorom A. Jembriha.

LIT.: O. Šojat, »Cvet sveteh« Hilariona Gašparotija (1714–1762), Croatica, 15(1984) 20–21. • I. Brekalo, Uz 280. obljetnicu rođenja Hilariona Gašparotija, Kaj, 27(1994) 6. • V. Noršić, Povijest župe sv. Anastazije u Samoboru (rukopisno izdanje), Zagreb 2005.

J. Lukec