franjevački samostan u Krapini

samostanski sklop, 1641–57.

samostanska crkva sv. Katarine, 1657, s kapelom sv. Antuna Padovanskoga, 1688.

tlocrt samostana i crkve sv. Katarine

franjevački samostan u Krapini. Utemeljiteljicom franjevačkoga samostana u Krapini smatra se Ana Marija Erdődy, rođ. Keglević Bužimski, koja je u svojoj oporuci izrazila želju za dolaskom franjevaca, a usto priložila i 1000 forinti za izgradnju samostana te ih tako obvezala na dolazak. Njezinu oporučnu želju posebnom je poveljom 1638. potvrdio muž Žigmund I., ban. Nakon toga građani Krapine pismom su od franjevačkoga provincijala u Zagrebu zatražili dolazak franjevaca. O izvršenju sestrine posljednje volje brigu je preuzeo Anin brat Franjo Keglević, koji je i osobno pridonio ostvarenju zamisli, pa se uz nju i on smatra utemeljiteljem. Za gradnju samostana Keglević je franjevcima dodijelio staru kapelu sv. Katarine s gostinjcem i pripadajućim zemljištem na desnoj obali Krapinščice u podnožju brda Vrbec (poslije nazvanoga Josipovac), a potom i obilato pomagao gradnju. Dokument o osnutku samostana izdan je 1641. Temeljni kamen samostanske crkve blagoslovio je 17. IV. 1641. prvi poglavar samostana, otac Đuro Jagačić, koji je i vodio izgradnju. Dvokatni samostanski kompleks podignut je u uobičajenu kvadratičnom obliku s crkvom sv. Katarine na južnoj strani. Crkva s tornjem pokrivena je 1645, ali je njezino uređenje nastavljeno do 24. VII. 1657, kada je posvećena. Taj nadnevak upisan je u donji dio grba obitelji Keglević na pročelju crkve. Gradnja crkve dovršena je 1688, kada je prigrađena kapela sv. Antuna Padovanskoga koju je dao podignuti barun F. Čikulin. Zgrada samostana odgovara jednostavnim normama uobičajenima za franjevački red. Četiri krila visine prizemlja i kata zatvaraju kvadratično dvorište. Raščlanjena su isključivo prozorskim okvirima i vratima. Crkva je ranobarokna jednobrodna pravokutna građevina s pravokutnim ravno zaključenim svetištem i na lijevoj strani prigrađenom bočnom kapelom. Brod, svođen bačvastim svodom, podijeljen je u tri jednaka traveja. Svetište i sakristija niži su od broda, a cijela crkva ima dvoslivni krov. Zvonik, građen kada i crkva, ukomponiran je u samostan. U nišama fasade na pročelju smješteni su kipovi sv. Joakima i sv. Ane. Prostor iznad ulaznih vrata ukrašen je freskom koja prikazuje mučeništvo sv. Katarine, a naslikana je 1730. U uređenju crkvene unutrašnjosti tijekom XVII. i XVIII. st. sudjelovali su članovi mnogih uglednih zagorskih obitelji, osobito Keglevići. Starinom i izvornošću ističe se glavni oltar sv. Katarine, koji je 1681. dala podignuti Rozina Rattkay, udovica Ladislava Keglevića, po čijoj je želji podignut i kip Marije Imakulate u malome parku ispred samostana. U samostanu i crkvi postoji vrijedna zbirka sakralne umjetnosti koja obuhvaća slike i skulpture iz XVIII. st., raspela, crkveno posuđe i namještaj. Samostan u Krapini osnovan je kao samostan Ugarske provincije sv. Marije, od 1655. pripadao je u kustodiji sv. Ladislava, a od 1661. istoimenoj provinciji sa sjedištem u Zagrebu. Od 1898. pripada Hrvatskoj franjevačkoj provinciji sv. Ćirila i Metoda sa sjedištem u Zagrebu. Car Josip II. 1783. dekretom je ukinuo krapinski samostan, no nastojanjem gvardijana Fortunata Pintarića samostan je obnovljen 1800–05, a odluka o ukinuću preinačena je tako da je ukinut samostan u Remetincu. Samostan i crkva teško su stradali u požaru 1823, nakon čega su obnovljeni, a veći popravci i obnove poduzimani su u više navrata i u XX. st. (1939, 1949–51, 1960). Franjevci su se ponajprije bavili pastoralnim i socijalnim radom. Samostanska dobra dijelili su s građanima Krapine. Braća obrtnici (bravari, kolari, postolari, krojači) bili su posebno cijenjeni; od 1730. do 1780. djelovali su i ranarnici, a postojala je i mala ljekarna sa sobom za njegu bolesnika. Od 1685. do 1783. u samostanu su djelovali provincijski studij filozofije, moralne teologije i govorništva, namijenjeni redovničkome podmlatku. Među studentima bilo je i 19 krapinskih mladića školovanih za svećenike. Iz toga doba potječe i samostanska knjižnica oblikovana od 1750; danas obuhvaća oko 7000 naslova, među kojima i tri inkunabule. Franjevci su 1783–86. bili učitelji u pučkoj školi u Krapini, a poznato je da su bili pozvani da budu profesori na nižoj gimnaziji, koja je djelovala početkom XIX. st. Za uzdržavanje svećenika, pomoćnika i klerika, kojih je u XVIII. st. u samostanu bilo i do dvadesetak, trebala su znatna sredstva koja su se osiguravala prihodima iz samostanskoga gospodarstva te darovima dobročinitelja, ponajviše iz obitelji Keglević, i vjernika. Za mnoge dobročinitelje i krapinske uglednike crkva je postala i mjestom ukopa. Gospodarske teškoće posebno su velike bile u XX. st.; samostansko zemljište nakon Drugoga svjetskog rata bilo je najvećim dijelom nacionalizirano. U XX. st. krapinski su franjevci proširili pastoralnu djelatnost, pa od 1953. upravljaju i župom Petrovsko, a od 1963. i novom župom Đurmanec. Među mnogobrojnim svećenicima koji su boravili i radili u krapinskome samostanu bili su i → Vjenceslav Sklenski (Szklenszky), pisac prve povijesti Krapine, i Domagoj Antolković, koji je pomagao D. Gorjanović-Krambergeru u istraživanju nalazišta pračovjeka na Hušnjakovu. U samostanu se povremeno održavaju javne priredbe i koncerti, napose u okviru Festivala duhovne glazbe Krapinafest.

LIT.: P. Cvekan, Krapinski franjevci, Krapina 1980. • A. Horvat, O spomenicima kulture općine Krapina, Kaj, 13(1982) 1. • F. Potrebica, Franjevci u Krapini, Kaj, 25(1992) 1–2. • T. Premerl, Jednostavnost kao graditeljski monument, ibid.

M. Klemenčić