glagoljica

glagoljica, uz ćirilicu, jedno od dvaju slavenskih pisama; vjeruje se da je najstarije pismo slavenskoga jezika i da ga je sredinom IX. st., kao pismo slavenskih prijevoda grčkih liturgijskih tekstova i za potrebe širenja kršćanstva među moravskim Slavenima, sastavio Konstantin Filozof (sv. Ćiril). U Hrvatskoj se proširila kao tzv. uglata glagoljica; u uporabi se zadržala sve do početka XVI. st., a u liturgiji i do kraja XIX. st. Najstariji tragovi glagoljice vežu se uz staroslavensko bogoslužje, a pretpostavlja se da je i na zagorskome području liturgija bila staroslavenska, iako za to nema pisanih potvrda. U Zagrebačkoj biskupiji monasi su bogoslužje obavljali pomoću liturgijskih knjiga na glagoljici, a obred se vodio na narodnome jeziku, pa je ta praksa primjenjivana i u Zagorju. Iz toga razdoblja nisu sačuvane bogoslužne knjige (misali, brevijari), osim ulomaka u Varaždinu. Komparativnom analizom tekstova latinskoga (zapadnoga) i grčkoga (istočnoga) obreda došlo se do zaključka da ćirilometodski prijevodi nisu izravno preneseni ni iz istočnih ni iz zapadnih predložaka, već su nastali za potrebe slavenske sredine. U Državnome arhivu u Zadru pronađen je podatak o postojanju glagoljičke Biblije iz 1380. i 1389.

U razdoblju protestantizma prevoditeljska jezgra bibličara, na čelu s Antonom Dalmatinom, Stjepanom Konzulom Istraninom i Primožem Trubarom, priredila je važna izdanja: Mali glagoljski katekizam (1561), Postilu (1562) i Novi testament 1562./1563. u dva dijela. Znakovito je da se u predgovoru prvoga dijela Novoga testamenta (1562) pojavljuju i kajkavizmi: beteg, takajše, kreljuti, lačan, pačiti, špot, zginuti, zahajati, stanovito, ne vemo, ispeljuje, mehki, plebanuš, koji se ne bi upotrebljavali da se ne očekuje da Hrvati (tzv. uža Hrvatska) i → Bezjaki umiju pisati i čitati glagoljicu. Ako su pak glagoljske knjige bile namijenjene među inim »bezjakom«, i kad je poznato da su u bačvama dopremane Dunavom do Beča, a potom distribuirane u Ljubljanu, Ptuj, Varaždin i Zagreb, vjerojatno su neke od 25 000 tiskanih knjiga za »slavenski živalj« dospijevale i u Hrvatsko zagorje, ali zbog snažne protureformacije i nastojanja isusovaca da se iz Zagorja i Međimurja iskorijene »luterani« nisu sačuvane. Nestankom Zrinskih i Frankapana, koji su na svojim posjedima, među ostalima i u Hrvatskome zagorju, isprave pisali i glagoljicom, sve više nestaje potpora tome pismu. Eduard Hercigonja smatra da su neke glagoljske knjige nastale upravo na njihovim posjedima (Grškovićev zbornik). Osim ulomaka katoličkih liturgijskih tekstova, sačuvani su zapisi kanonskih vizitacija i isprava u samostanima koji svjedoče o prisutnosti glagoljaških svećenika na zagorskome području. Jedan dio njih dospio je u Zagorje povlačenjem pred Turcima, a drugi dio potječe iz samostanskih pisarnica (pavlini i franjevci). Kronološki ih je pobrojao arhivar Zagrebačke nadbiskupije Ivan Krstitelj Tkalčić, koji je imao pristup izvornicima. God. 1622. i 1650. u kanonskim vizitacijama kapele sv. Mateja u Gornjoj Stubici zabilježen je Missale glagoliticum, a još se spominju 1657. u Radoboju prisega pribanuša Tomava Pribaša, potom 1665. parok glagoljaš Tomaš Vlašić, 1664–66. u Bednji kapelan glagoljaš Gaspar Kremenić, 1666. u Belcu parok Vincent Jelačić, 1669. u Svetome Ivanu Žabnu parok Paul Zoričić, te 1672. u Kamenici Bernardus Kurill Dalmata. Tkalčić ujedno napominje da je do XVIII. st. u Zagrebačkoj biskupiji bilo »lijepo čislo svećenika glagoljaša« te da je »glagolitici u zagrebačkoj biskupiji išlo u prilog što su u XVII. vijeku na stolici njezinoj sjedili domaći sinovi, a naročito bili joj skloni Simon Bratulić i Benko Vinković«. Zbog nedostatka starih misala sve se više širio rimski misal, ali tek je M. Vrhovac 1794. uveo rimski obred za cijelu biskupiju. O neprekinutoj, premda prigušenoj uporabi glagoljice svjedoče i potvrde iz novijega doba: I. Kukuljević Sakcinski bio je pasionirani istraživač glagoljice i često je glagoljicom pisao bilješke u knjigama iz svoje knjižnice, primjerice u knjižici Senja Blažene Djevicze Marije, koju je posjedovao, pri vrhu naslovnoga lista glagoljicom je ispisao ime tiskare Jurja Zrinskoga u Nedelišću, a u vlastitoj knjizi Nadpisi sredovječni i novovjeki na crkvah, javnih i privatnih sgradah i t. d. u Hrvatskoj i Slavoniji (1891), na str. 275, pod rednim brojem 932, zapisao je glagoljički natpis sa željeznoga križa kraj kapele Sv. Duha u Varaždinskim Toplicama: »Zahvalni sin svome otcu«. Također je zanimljiv glagoljički grafit iz XV. st. u dvorskoj kapeli u Vinici. Povratak zanimanja za glagoljicu očit je i u nastojanju Male Kajkaviane iz Osnovne škole u Donjoj Stubici koja već 15 godina organizira školu glagoljice.

LIT.: I. K. Tkalčić, Slavensko bogoslužje u Hrvatskoj, Zagreb 1904. • S. Damjanović, Glagolitica kajkaviana, u: A. Jembrih (prir.), Kajkaviana Croatica: hrvatska kajkavska riječ, Zagreb–Donja Stubica 1996. • isti, Jezik hrvatskih glagoljaša, Zagreb 2008. • A. Nazor, Knjiga o hrvatskoj glagoljici ‒ »Ja slovo znajući govorim…«, Zagreb 2008. • E. Hercigonja, Tisućljeće hrvatskoga glagoljaštva, Zagreb 2009.

M. Ivanjek