glazba

Pavlinski zbornik, 1644.

Cithara octochorda, Zagreb 1757.

glazba. Glazba nastala na području Hrvatskoga zagorja spoj je različitih susjednih kultura sa starijim domaćim slojem, pri čemu je srednjoeuropski utjecaj presudan. Arhivski izvori potvrđuju da se na tradicijskoj baštini temelje i svjetovno i crkveno stvaralaštvo, što dokazuju pjesmarice religioznoga ili svjetovno-religioznoga sadržaja. Najstarije pjesmarice sadržavaju zapise pjesničkih predložaka, dok se melodija prenosila usmenim putem i nije bila zapisivana, osim oznake »ad notam« koja je bila dovoljna da se uputi na glazbu, uglavnom strofnu, identičnu za svaku novu kiticu pjesme. U Prekmurskoj (ili Martjanskoj) pjesmarici I iz 1593. zapisan je velik broj nabožnih i svjetovnih pjesama koje su bile zabilježene kad su već postale svojinom muziciranja na sjevernohrvatskome i susjednome slovenskom području. Tek usporedbom s pjesmaricama iz kasnijih razdoblja potvrđeni su napjevi koje su pisari redovito preuzimali i prilagođavali tekstove te narodne napjeve uklapali u nabožne popijevke. Pedesetak napjeva na kajkavskome i na latinskome (većina ih je s hrvatskim tekstom, u čemu se ogleda namjena domaćemu pučanstvu, gotovo svi su notirani) dijelom su kodeksa Pavlinski zbornik (1644), koji sadržava elemente različitih liturgijskih i nabožnih knjiga. Postanjem sežu u XVI. st., pa i ranije, a mnogi su bili preneseni usmenom i rukopisnom tradicijom ili u tiskanim liturgijskim priručnicima. Pjesmarica svojim glazbenim repertoarom svjedoči pripadnosti srednjoeuropskomu krugu: uz hrvatske tradicijske napjeve, sadržava i mađarske, slovačke i češke. Napjevi iz pjesmarice bili su pjevani jednoglasno bez instrumentalne pratnje, moguće i uz pratnju kakva instrumenta, primjerice orgulja. Uz pavline i isusovce, tijekom XVII. i XVIII. st. očuvanjem, bilježenjem i širenjem nabožnih popijevki na latinskome i hrvatskome jeziku bavili su se uspješno i franjevci. Jedan od važnih spomenika hrvatskoga glazbenoga baroka, Cithara octochorda (Beč, 1701; Zagreb, 1757), opsežni zbornik crkvenih napjeva na latinskome i hrvatskome (kajkavskome) jeziku, pokazuje kako je nabožna popijevka sve do ilirskoga pokreta bila važnim elementom u pastorizaciji i u očuvanju domaćega glazbenog nasljeđa. Na kajkavskome području glazba se podučavala na latinskome jeziku sve do kraja XVIII. st., pa su se latinska i narodna tradicija prožimale u repertoaru crkvenih drama, ponajprije u pasijama, što potvrđuju pasionali iz Resnika (1661), Kotoribe (1776), Lepoglave (kraj XVIII. st.) i drugi, mlađi rukopisi koje je moguće i danas pronaći na korovima crkava u Zagorju. Tako se napjevi pojedinih pjesama, zapisani u Pavlinskom zborniku i Cithari octochordi, nalaze u tiskanim pjesmaricama XIX. st., a neki su prisutni u narodu i danas. I u pjesmaricama s naizgled nepretencioznim glazbenim sadržajem, poput Pjesmarice Ladislava Forka (1823), očituje se briga za narodno blago, kako svjetovno tako i duhovno, koju je definirao zagrebački biskup M. Vrhovac (1752–1827) okružnicom Poziv na sve duhovne pastire svoje biskupije (1813. tiskana na latinskome, 1837. objavljena u Danici na hrvatskome), potaknuvši njome skupljanje narodnih pjesama. I skladbe za crkvene potrebe koje su pisali Ferdo Livadić, Fortunat Pintarić i Vatroslav Lisinski nastajale su u duhu te okružnice te se naslanjale na tradiciju, za koju sredinom XIX. st. više gotovo nije bilo interesa. Tek je književnik i glazbeni teoretičar Vjenceslav Novak u zbirci Starocrkvene crkvene popievke (1891) uspio oživjeti zanimanje za Citharu octochordu, a onda posredno i za stariju kajkavsku baštinu.

Početkom XX. st. oživljavanje interesa za kajkavsku glazbenu baštinu više nisu poticale crkvene institucije, već skladatelji tzv. nacionalnoga smjera koji su stvarali skladbe inicirane epohom glazbene romantike: tradicijske su napjeve harmonizirali za vokalni ili instrumentalni sastav, odnosno napjeve su obrađivali za isti sastav ili su im određeni napjevi bili samo nadahnuće za nastajanje novoga glazbenog djela. Zagorska tradicijska glazba izravno je utjecala posebno na dvije kompozicije Krešimira Baranovića: na balet Licitarsko srce (1924), čime je započela era suvremenoga hrvatskog baleta, te ciklus Z mojih bregov (1927) za bariton i orkestar na tekstove F. Galovića. Zagorskim melosom odišu i primjeri zborne glazbe, primjerice Okolo žnjačkog vijenca (1928) i Žetva (1936) Zlatka Grgoševića, ciklus Z mojih Bregov za mješoviti zbor Emila Cosetta, odnosno Balade na tekstove M. Krleže za mješoviti zbor i orkestar Anđelka Klobučara i dr.

Tradicijska glazba Hrvatskoga zagorja različito se tumači i određuje. Struka se poziva na izvore i zapise melografa i etnomuzikologa koji već u XIX. st. ističu slojevitost i šarolikost glazbe koju lokalno stanovništvo naziva »domaćom«. Vidljivo je to u zbirci Južno-slovjenske narodne popievke F. Kuhača, odnosno u izdanjima Ludvíka Kube, Čeha koji je potkraj XIX. st. putovao Hrvatskim zagorjem. Najopsežniju studiju o zagorskoj tradicijskoj glazbi polovicom XX. st. sastavio je Vinko Žganec te objavio u tri dijela: Napjevi (1950), Tekstovi (1952) i Uvodna muzikološka studija, objavljena u Zborniku za narodni život i običaje Južnih Slavena (1971, 44). Sve te i kasnije studije potvrđuju da tradicijsku glazbu Hrvatskoga zagorja odlikuje dijatonika. Najveći je broj napjeva starijega tradicijskog sloja u manjim opsezima, uz ponekad i promjenljive stupnjeve tonskih nizova (uglavnom treći), a česta su i odstupanja pojedinih tonova od niza temperiranih polustupnjeva. Uz jednoglasno pjevanje, u većem je dijelu Zagorja razvijeno dvoglasje, pri čemu su pomaci dionica obično usporedni i u tercama, a ponegdje i troglasje, kada se dvoglasju dodaje treći, najdublji glas, koji prati temeljne tonove triju glavnih harmonija, ili udvostručuje drugi glas, ili je to pak kombinacija tih dviju praksa. Dvoglasni napjevi završavaju na tonici, odnosno unisono, a neki obredni i velikom tercom iznad tonike. Solistički je repertoar obuhvaćao pripovjedne pjesme, uspavanke, naricaljke, te putničke i pastirske pjesme. U takvim je pjesmama ključnu ulogu imao ritam riječi, odnosno tekst pjesme i doživljaj izvođača. Pjesme su se izvodile u većim ili manjim skupinama pri čemu je jedan pjevač/pjevačica započinjao pjevanje, dok bi se ostali pridružili u karakterističnome suzvučju – sve točno utvrđeno lokalnom predajom, odnosno karakteristično za skupine pjevača. Pjevalo se prirodno, a česta su i ornamentiranja pojedinih tonova te sklizanje s tona na ton. Sve su te pjesme imale određene funkcije u životnim i godišnjim običajima, a posebice je bilo istaknuto pjevanje u doba crkvenih blagdana (posebice Božića) i tijekom svadbenih običaja.

U suvremeno doba stariji je tradicijski sloj dijelom repertoara KUD-ova i rijetko se susreće u spontanome muziciranju stanovnika Zagorja. Baš kao i sviranje na domaćim starinskim glazbalima, koja su nekad bila dijelom svakodnevice, i odraslih i djece, danas vještinu izradbe glazbala njeguju zaljubljenici u baštinu. Još uvijek su prisutni i sastavi mužikaša, skupine svirača najrazličitijih glazbala, od akustičnih do elektroničkih, koje izvode glazbu za zabavu i/ili ples te starije tradicijske napjeve, obično u novim aranžmanima, povezujući time tradicijsku i popularnu glazbu. Pjesme koje se temelje na tradicijskim glazbenim odlikama, ali još više na kajkavštini, mogu se čuti od 1960-ih na različitim festivalima poput → Festivala kajkavskih popevki Krapina, → Igrajte nam mužikaši i dr. Melodije i pjesme izvedene na festivalima, odnosno snimljene na različitim nosačima zvuka od sredine XX. st., danas se smatraju »pravom zagorskom glazbom«.

LIT.: J. Kotarski, Lobor: narodni život i običaji, Zbornik za narodni život i običaje Južnih Slavena, 1915, 20; 1917, 21; 1918, 23. • F. Ks. Kuhač, Južno-slovjenske narodne popievke, 1–4, Zagreb 1878–81; 5, Zagreb 1941. • V. Žganec, Hrvatske narodne pjesme – kajkavske, Zagreb 1950. • isti, Narodne popijevke Hrvatskog zagorja: napjevi, Zagreb 1950. • isti, Narodne popijevke Hrvatskog zagorja: tekstovi, Zagreb 1952. • isti, Uvodna muzikološka studija za zbirku Narodne popijevke Hrvatskog zagorja, Zbornik za narodni život i običaje Južnih Slavena, 1971, 44. • J. Bezić, Staro i novo u napjevima običajnih kajkavskih pjesama, Kaj, 5(1972) 5. • L. Županović, Narodni melos kajkavske Hrvatske i njegov odraz u tzv. umjetničkoj glazbi, u: A. Šojat (ur.); Jezični i umjetnički izraz na kajkavskom tlu (zbornik), Krapina 1975. • E. Stipčević, Glazba u rukopisima i tiskovinama na kajkavskom narječju, u: Glazba iz arhiva, Zagreb 1997.

I. Miholić