Gorjanović-Kramberger, Dragutin
zahvala Poglavarstva grada Krapine, veljača 1907.
Gorjanović-Kramberger, Dragutin (Karlo), geolog, paleontolog i antropolog (Zagreb, 25. X. 1856 – Zagreb, 22. XII. 1936). Nakon realne gimnazije i nezavršene preparandije u Zagrebu, studirao paleontologiju u Zürichu i Münchenu, a doktorirao disertacijom o fosilnim ribama u Tübingenu (1879). Nakon završetka studija 1880. postao je pristav Mineraloško-geološkoga odjela Hrvatskoga narodnog muzeja. Kao hrvatski domoljub 1882. promijenio njemačko prezime u Gorjanović. Od 1883. do 1924. radio na Filozofskome fakultetu u Zagrebu (od 1883. docent, od 1894. izvanredni i od 1896. redoviti profesor). Nakon Gjure Pilara postao je predstojnik Katedre za geologiju i paleontologiju (1893–1924). Bavio se paleontologijom (fosilne ribe krede i tercijara, mekušci neogena, gmazovi, fosilni rilaši, nosorozi te primati – krapinski pračovjek), stratigrafijom (izvršio podjelu pliocena sjeverne Hrvatske), tektonikom (Medvednica), paleoklimatologijom, hidrografijom, primijenjenom geologijom i geološkim kartiranjem (pregledna geološka karta Hrvatske i Slavonije 1 : 75 000). Osnovao je Geologijsko povjerenstvo za kraljevine Hrvatsku i Slavoniju (1909; danas Hrvatski geološki institut) i pokrenuo časopis Vijesti geologijskog povjerenstva (1911), čime se geološka služba Hrvatske odvojila i osamostalila od Geološkoga instituta u Budimpešti. Bio je redoviti član JAZU-a (od 1909), član mnogih europskih učenih društava, počasni doktor Sveučilišta u Zagrebu i počasni građanin Zagreba, Krapine i Karlovca. Napisao je 237 radova u hrvatskim i inozemnim časopisima, koji su i prije otkrića pračovjeka u Krapini imali odjeka u europskim središtima, a nakon senzacionalnoga otkrića i znanstvene obradbe ostataka praljudi uvrstio se među vodeće svjetske paleontologe i po tome postao poznat i u narodu. Dana 23. VIII. 1899. u Krapini je razaznao pretpovijesno nalazište ljudskih kostiju, pepela, ugljenoga trunja, kamenoga oruđa i kršja na brijegu → Hušnjakovo. Kao paleontolog odmah je uočio važnost nalaza i zajedno s mjesnim vlastima zaštitio nalazište od nekontrolirana odnošenja pijeska te pristupio iskapanju, iscrtavajući geološke profile i bilježeći stratigrafski položaj nalaza. Bio je to postupak daleko iznad tada znanih pristupa sličnim pretpovijesnim nalazištima. Objavivši prvo vijest o otkriću hrvatskim znanstvenicima, o tome je ubrzo tiskao niz opširnijih priopćenja pod naslovom Der paläolitische Mensch und seine Zeitgenossen aus dem Diluvium von Krapina in Croatien (Mitteilungen der Anthropologischen Gesellschaft in Wien, 1899, 1901–02, 1904–05). Time je pravodobno, s prvim pouzdanim dokazima o postojanju fosilnoga čovjeka, ušao u žarište europskih rasprava o evolucijskome putu čovjeka i njegovih predaka. Po njegovu sudu ostatci pračovjeka iz Krapine dokazuju da su neandertalci izravni predci današnjih ljudi. Po tome sudu, koji je i danas jedan od nazora na ljudsko rodoslovlje, Gorjanović-Kramberger utemeljitelj je tzv. unilinearne sheme o evoluciji ljudskoga roda, prema kojoj su neandertalci bili, barem djelomice, izravni prethodnici današnjih europskih ljudi. U istraživanju fosilnih kostiju prvi je u svijetu uveo i primijenio nove, izvorne analitičke metode. Uz mnogobrojne studije, članke i prikaze te mnoga predavanja na znanstvenim skupovima i sveučilištima u Europi, rezultate svojih iskapanja u Krapini i obradbe nalaza iznio je u opširnoj monografiji o »diluvijalnom čovjeku iz Krapine« (Der Diluviale Mensch von Krapina in Kroatien, 1906), dotad najiscrpnijem prikazu fosilnoga čovjeka. Od 1899. do 1929. o krapinskim neandertalcima, ili o usporednim nalazima praljudi, objavio je osamdesetak, većinom znanstvenih rasprava u Zagrebu, Budimpešti, Jeni, Frankfurtu na Majni i Berlinu.
LIT.: J. Radovčić, Dragutin Gorjanović-Kramberger i krapinski pračovjek: počeci suvremene paleoantropologije, Zagreb 1988.
V. Krklec i R.