grebengradsko vlastelinstvo

grebengradsko vlastelinstvo, srednjovjekovno i novovjekovno zemljišno dobro na istočnome rubu Hrvatskoga zagorja prema Kalničko-križevačkoj regiji. Najkasnije od polovice XIII. st. nalazilo se u sastavu Hrastovečke, a od sredine XIV. st. Križevačke županije. Obuhvaćalo je jugoistočne obronke Ivanščice s jedne, sjeverozapadne obronke Kalnika s druge strane te dolinu srednjega toka rijeke Bednje sa središtem oko današnjega Novog Marofa. Na sjeveru je graničilo s plemićkim posjedima okupljenima oko Vidovca, Biškupca i Jakopovca, na istoku s topličkim, kalničkim i čanjevskim vlastelinstvom te humskim plemićkim posjedom, na jugu s bisaškim vlastelinstvom te Moravečkim plemićkim distriktom, a na zapadu s konjščinskim, belečkim, zajezdskim, gotalovečkim te belečko-ivanečkim vlastelinstvom. Sjedište vlastelinstva nalazilo se u istoimenoj srednjovjekovnoj utvrdi, a u XVII. st. preseljeno je u dvorac Novi Marof. Grebengradsko vlastelinstvo bilo je jedno od najutvrđenijih u Hrvatskome zagorju. Na južnim obroncima Ivanščice nalaze se ostatci Grebengrada, Grebengrada Mlake, Ivanovca, Podruta i kule u Kamenoj Gorici, a na sjeverozapadnim obroncima Kalnika nalaze se ruševine Pake. Oblikovanje vlastelinstva započelo je u drugoj polovici XIII. st. iz manjega plemićkog posjeda sa središtem u istoimenoj utvrdi. U dokumentima se prvi put spominje 1277. kada su Grdun i Vukoslav pred zagrebačkim Kaptolom zamijenili svoja sela Bistricu (Vztricha), Breznicu (Prisnicha) i Risichu s Jurjem, Markom, Fylom, Selkom, Stjepanom i Powsom, sinovima Branića, za njihov posjed i kaštel na području izvora Lonje (Greben), a kao vlastelinstvo oblikovalo se između 1277. i 1288, kada je Grdun svojemu grebengradskom posjedu (possesio Greben) pripojio susjednu Hrašćinsku županiju, odnosno posjed (possesio Harasnicha). To pripajanje zasebnom je ispravom potvrdio 1291. hrvatsko-ugarski kralj Andrija III. Mlečanin, koji je uz to oslobodio stanovništvo s grebenskoga i hrašćinskoga posjeda plaćanja kunovine (marturine) i drugih podavanja. Konačan oblik vlastelinstvo je dobilo tijekom XIV. st. kada se u njegovu sklopu našao susjedni posjed Paka (poslije 1312) i Zamlača (1324) u Varaždinskoj županiji, koji je za uprave bana Mikca Mihaljevića (oko 1327–46) privremeno otpao od vlastelinstva (vraćeno 1357). Potkraj XIV. st. vlastelinstvo je podijeljeno na dva dijela između dviju loza Grebenskih, što je Zagrebački kaptol proveo 1399. Takvo stanje održalo se do oko 1445, kada je dijelove vlastelinstva s utvrdom Grebengrad zaposjeo celjski kapetan i potonji slavonski ban Jan Vitovec. Članovi obitelji uzalud su pokušavali vratiti posjede sudskim putem te su pristali na nagodbu s novim vlasnicima. Tako je 1452. Ivan Grebenski sa sinovima Stjepanom i Ladislavom prodao svoj dio vlastelinstva, a Pavao Grebenski 1466, dok je 1456. Ladislav Hermanffy Grebenski zamijenio s Vitovcima svoj dio vlastelinstva za Nove Dvore kraj Garešnice. Nakon nagodbe s Vitovcima, u vlasništvu Stjepana Grebenskoga ostali su manji dijelovi grebengradskoga vlastelinstva, koje je 1475. naslijedila njegova udovica Doroteja Humska, a poslije njezine smrti plemićka obitelj Humski koja je 1517. imala u posjedu nekadašnje grebengradske posjede Hum (danas Breznički Hum), Breznica, Grana kraj Madžareva, Oštrice, Beletinec i Beretinec te dio Madžareva. Većim dijelom grebengradskoga vlastelinstva Vitovci su upravljali sve do 1488, kad im ga je je oduzeo hrvatsko-ugarski kralj Matija Korvin zbog nevjere te darovao Ladislavu Hermanffyju Grebenskomu, posljednjemu muškom potomku te obitelji. Kad je 1490. Ladislav preminuo, vlastelinstvo je naslijedio njegov usvojeni sin Baltazar Batthyány. Za vladavine Batthyányja vlastelinstvu je pripojen posjed Obrež (danas Sveti Ilija), a pod njihovom je vlašću bilo do prve polovice XVII. st., kada je udajom Elizabete Batthyány za Jurja I. starijega prešlo u posjed Erdődyja. Od 1740. grebengradsko vlastelinstvo, sa susjednim belsko-ivanečkim, tvorilo je → novomarofski veleposjed, koji je službeno prestao postojati 1848. ukidanjem kmetstva.

Glavne gospodarske grane vlastelinstva bile su vinogradarstvo, pčelarstvo te uzgoj stoke (osobito svinjogojstvo), a dodatni prihod njegovu vlasniku donosile su mitnice u Hrašću i Madžarevu (1543. njihov broj povećao se na četiri) te sajmovi u Madžarevu, Hrašćini i Remetincu. Od XV. st. vlastelinstvo se nalazilo u sklopu Moravečkoga desetinskoga kotara (Cultellus de Marocha). Ubrajalo se među najkrupnija i najnaseljenija vlastelinstva u Banskoj Hrvatskoj. Potkraj XIV. i početkom XV. st. brojalo je pedesetak sela i zaselaka okupljenih u tri manje teritorijalne cjeline: područja utvrde Grebengrad (Novoselci, Madžarevo, Japače Polje, Jelenščak i Lepno) te od provincije Hrašćine (Podevčevo, Kučitinec, Đuretinec, Krapinica ili Krapina Selo, Krapina ili Kraljevec, Vrbova ili Kraljevec, Miketinec, Kurjanovec, Braničević Donji, Krščenovec, Grdoševo Selo, Farkašić, Radešić, Breznica, Dubovec, Breznički Hum, Vukovec, Vrhovina, Gradišće, Borenec, Dobranovec, Peščeno, Brstec, Hrašćina, Husinec i Bedenica) i Zamlača (Zamlača, Lužan, Strmec Remetinečki, Orehovec, Beletinec te Gornje i Donje Presečno). Zbog naleta Osmanlija te preseljenja grebengradskih podložnika na ugarske posjede Batthyányja smanjio se broj stanovnika na vlastelinstvu u prvoj polovici XVI. st., a do oporavka je došlo potkraj XVI. i u XVII. st. kada su naselja bila razdijeljena između Gornje i Donje provincije. U sklopu vlastelinstva nalazila su se tri trgovišta. Trgovišta Hrašćina (oppidum Hrastyna) i Madžarevo (oppidum Magerlak) razvila su se u prvoj polovici XV. st., a trgovište Remetinec (oppidum Remethyncz) u drugoj polovici XV. st. oko pavlinskoga samostana. Iako se u dokumentima XVI. st. ta naselja spominju kao trgovišta, položaj njihovih stanovnika bio je tada u svemu izjednačen s položajem kmetova. Tijekom kasnoga srednjeg i ranoga novog vijeka započelo je na vlastelinstvu oblikovanje manjih alodijalnih plemićkih posjeda vlastelinskih službenika i drugih plemića. Prvi među njima bili su posjedi obitelji Humski s kraja XV. i početka XVI. st. U prvoj polovici XVII. st. Gabrijel Črnkovečki zalogom je stekao nekoliko posjeda na grebengradskome vlastelinstvu, a prije 1668. obitelj Erdődy pridobila je kurije i posjede Novi Marof i Kamena Gorica kraj Podruta.

LIT.: J. Adamček, Vlastelinstvo Greben, Kaj, 6(1973) 4–5. • M. Kevo i A. Novak, Podjela kastruma i vlastelinstva Greben krajem 14. stoljeća – neki aspekti unutarnjeg razvoja svjetovnog vlastelinstva, u: Ascendere historiam: zbornik u čast Milana Kruheka, Zagreb 2014.

K. Regan